Članak Prvoljuba Pejatovića objavljen u listu „Borba” 17. marta 1963. godine pod naslovom „Jednaki a nejednaki” veoma slikovito dočarava tužne sudbine pojedinih zanemarenih štićenika Doma, te probleme normalnog funkcionisanja same ustanove.
„A koliko i male stvari (kada pođu od srca) znaju da budu velike - tako se lepo videlo u jednoj kući u Starčevu kod Pančeva. Videlo: u tihoj kući bez videla. U Domu slepih. Gde pod jednim krovom pedeset petoro ljudi ožeženih nesrećom živi u svojoj danonoćnoj nevidelici, pedeset petoro, jednakih i tako nejednakih u isti mah. Nejednakih - kao što su, na primer, štićenik iz Bileće i njegov domski drug iz Nove Varoši. Nejednaki, neravnopravni, a u ustanovi koja se svakim dinarom i mnogom blagom rečju trudi da olakša i dolepša život. U posao (i dugu glavobolju) Doma broji se i uspostavljanje i održavanje saradnje sa narodnim odborima i društveno-političkim organizacijama mesta iz kojih su štićenici. A nevolje i male a bolne nepravde upravo ovde počinju. Jer ima komuna koje su svojima u utočištu i izdržavaoci i utešitelji, a ima i: zaboravnih. Koje ćute, koje neće, koje se oglušuju. Komuna - a što je teže, neshvatljivije: i roditelja. Kao što su oni, čije dete M. V. gotovo već dve duge godine očekuje bar pismo, bar dopisnicu, bar reč od roditelja, a ne ko - tako nazvan - nem. Pa je iz starčevačkog Doma pošlo pismo Narodnom odboru opštine (govor je o Novoj Varoši), a odgovora nema. Ni od koga ni glasa. I štićenica čiji su inicijali M. V. ostaje jednaka a nejednaka. Nejednaka, kada u Starčevu pismonoša razdeli praznične čestitke i velike male poklone u paketima koje su svojima poslali Oblasni odbor iz Prištine, ili narodni odbori opština Savski venac (Beograd) i Stara Pazova. Ili kad ljudi iz Bileće upute pet stotina dinara mesečnog džeparca. Kada se vidi: koliko male stvari - kada pođu od srca - znaju da budu velike. Naravno, sve je poznato o oplićalim fondovima, ne valja zaboraviti ni da se razlikuju opštinske kase iz Savskog venca i Nove Varoši, ali postoji dobra reč, saučešće, nezaborav, što se ne izdržava dotacijama. Postoji: vaspitanje da se ne oglušimo. A o oglušivanju, toliko bi mogli da kažu i vaspitni domovi (svejedno koji; bilo u Negotinu ili u Jajcu), gde se vraćaju sebi i životu mladići koji su nekom strminom sišli do tapkaroštva, huliganstva, siledžijstva, džeparoštva. Koje su njihovi gradovi zaustavili, sprečili i poslali da se vrate, da sutra budu potrebni ljudi, poslali, pa - zaboravili. Zaboravili obavezu da izdržavaju. Ne stižu uplate. Domovi šalju pisma, postoji i računica koliko je hiljada odnela poštarina, a neko ćuti pa ćuti. Dok iz nekog drugog grada stigne da stigne i socijalni radnik, da upita, da posavetuje, da se zabrine, da mu bude drago, i opet se ljudi podele na jednake a nejednake. Nepravedno, a samo zbog izostavljene reči, zbog neposlate dopisnice. I posle: dugo, dugo boli.”
Dve godine nakon ovog članka „Borbi” je pisao Jovo Latinović, upravnik Doma slepih u Starčevu, što je bilo samo jedno u nizu njegovih obraćanja javnosti u vezi s poteškoćama s kojima se ustanova susretala. Saopštenje nosi naziv „Komune zaboravljaju svoje štićenike”, a u štampi se našlo 8.3.1965. godine. Latinović svoje pismo zaključuje idućim pasusima: „Teško nam je verovati da za sve ovo znaju najodgovorniji ljudi u opštinama, već je to verovatno aljkavost službenika koji treba da se staraju o redovnom isplaćivanju ovih obaveza. Očekujemo da će ovo pismo, svojevrstan apel, uticati na neke opštine da izmire obaveze prema ustanovi, koju je takav nebrižljiv odnos doveo u težak materijalni položaj.”
Dalibor Mergel