Od kada znam za sebe, prijatelji i dobro društvo uvek su mi bili bitni. Moje prijateljstvo se uvek zasnivalo na poverenju zbog kojeg se sa mnogima ne družim. Imati prijatelja u životu je veoma važno, takođe i veoma lepo iskustvo. Prijatelj je uvek tu da ti pruži ruku kada ti je potrebna pomoć, ali i da ti kaže istinu koja ti možda nije mila. Kada imaš prijatelja uz kog si odrastao i prošao mnogo toga, shvatiš kroz koliko lepih trenutaka kao i izazova ste zajedno prošli.
Uvek mi je drago kada se setim da imam dve najbolje drugarice uz sebe koje su uvek bile tu kada su mi potrebne kao i ja njima. Ta druženja, izvlačenja iz problema i prekomerna podrška svakom znače, a naročito kada nisi u mogućnosti da ih učiniš sam sebi. Naravno, tu je bilo i biće još mnogo besmislenih svađa koja se uvek završe pomirenjem jer jedne bez drugih ne možemo. Naše prijateljstvo se na maturskoj ekskurziji dovelo u pitanje iz veoma bezveznog razloga. Razlog je bio da smo počeli da se odvojeno družimo sa različitim društvom koje nije prijalo njima kao i njihovo meni. To nije dugo trajalo jer smo shvatile da smo u stvari sve krive zbog te situacije koju smo rešile kroz priču i saosećanje.
Naše drugarstvo je prolazilo kroz mnogo uspona i padova koji su nas doveli do našeg prijateljstva danas. Nadam se da će naša ljubav i sloga uvek biti prisutni i da se nikada nećemo rastati.
Anđela Popadić 8/2
Loš dan
Svakome se bar nekad desilo loš dan. Kada pomislim da ne može gore, ali se uvek uverim da može. Na primer, kada ustanem na levu nogu, tada se posvađam sa bratom/sestrom. Ma, budem ceo dan neraspoložen i sve mi smeta. Odem na košarku sa drugarima, ali neće ni jedna lopta da mi uđe u koš. Onda neke sitnice počnu još više da te nerviraju, ali moramo da naučimo da udahnemo i da se smirimo jer ne mora zbog par loših stvari ceo dan da nam propadne.
Ako vam se desi neki ovakav loš dan, nije rešenje da se zatvorite u sobu, morate malo da odete u dnevnu sobu, malo vremena da provedete sa svojim najmilijima, sestrom, bratom odigrajte neku društvenu igru ali nemojte “ne ljuti se čoveče“, jer će još više da vas iznervira.
Nemojte da odustajete od loših jutara i popodneva, jer ne mora da bude ceo dan takav i želim vam što manje takvih dana.
Aleksa Petrović 7/1
Posle kiše dođe sunce
U sedmom razredu sam mislio da su najveći problemi kontrolni zadaci i naporni treninzi. Ubrzo sam shvatio da nisam u pravu. Bila je jesen, vreme kada deda bere grožđe za njegovo čuveno vino. Trebalo je da odemo negde za vikend. Sve je bilo super dok nisu najavili oluju koja bi mogla da uništi grožđe. Deda je bio spreman da se pomiri sa tim da će oluja uništiti grožđe koje je mesecima negovao. Nismo znali šta da radimo. Čokota je bilo previše da bi baba i deda stigli da oberu pre oluje. Odjednom mi je sinula ideja. Pitao sam mamu i tatu da odložimo putovanje i pozovemo nekoga da pomogne. Oni su se složili i pozvali smo tetku, teču, braću i ostale. Sledećeg dana, oko deset sati ujutru, došli smo u vinograd sa makazama, gajbama i željom da pomognemo. Umesto iscrpljujućeg branja u vinogradu se čula muzika dok smo punili gajbe zrelim grožđem. Nakon nekog vremena završili smo sa branjem, seli da odmorimo i pojedemo krofne koje nam je baka napravila. Vratili smo se kući sa gajbama i gajbama punih crnog grožđa. Deda me je zagrlio, dok su mu se oči caklile od ponosa. Samo sat vremena kasnije počela je oluja praćena gradom. Zahvalili smo se tetki, teči i braći i odvezli ih kući.
Na kraju sam naučio da kakva god situacija bila, uvek postoji rešenje.
Ivan Omorac 7/1
To me je obradovalo
Obradovalo me je nešto kada sam imala osam godina. Kao mala sam oduvek želela da imam kućnog ljubimca. Želela sam malog psa sa kojim bih se igrala, šetala. Moja sestra i ja bi smo po ceo dan pričale kako bi bilo lepo da imamo psa i kako bi se on zvao. Više puta smo pitali roditelje da nam kupe psa ali nisu hteli ni da čuju za to. Rekli su nam da je velika odgovornost imati psa tako da smo moja sestra i ja samo maštale o psu sve dok nije došao moj rođendan. Mislila sam da će to biti samo običan rođendan, dok nisam počela da otvaram poklone. Taman sam mislila da sam otvorila sve poklone, došao je moj tata sa jednom kutijom! Rekao mi je da su u toj kutiji patike i ja sam poverovala zato što je kutija stvarno izgledala kao da se u njoj nalaze patike. Kada sam otvorila kutiju u njoj je bio mali pas! Moja sestra i ja smo se oduševile, ali i naša mama, jer ni ona nije znala da će tata da mi pokloniti psa.
Nisam očekivala da ću da dobijem psa, ali sam verovala u to, zato što se svaka želja može ispuniti ako zaista verujemo u nju.
Una Gavrilov 6/2
Među svojima
Verujem da svako poznaje ljude sa kojima se oseća među svojima iz različitih razloga, pa tako i ja poznajem osobe sa kojima se osećam kao među svojima. Leta 2024. godine, otišla sam u svoj rodni grad, Babušnicu. Tamo sam otišla sa jednim ciljem, da vidim moju šesnaestogodišnju tetku Maju. Sa njom sam veoma bliska, tako da bih uvek pre odabrala da odem kod nje, a ne na more, što nekim ljudima zvuči apsurdno. Kada smo Maki i ja slale poruke jedna drugoj pre mog puta ispričala mi je o grupi drugara koje je upoznala. Na početku sam bila šokirana jer je moja Maki stidljiva, ali sam se posle veoma radovala.
Bio je moj drugi dan boravka u Babušnici i kada sam upoznala Dunju, Nemanju i Mladena koji je imao nadimak Roki. Na početku sam bila prilično ćutljiva, ali sam vremenom počela da se ponašam kao prava ja. To je bilo prvi put kada sam upoznala divnu devojčicu poput Dunje, bez obzira što je starija od mene godinu dana. Nimalo mi nije palo na pamet da će ona postati moja najbolja drugarica i tada sam razumela da daljina ne menja ništa. Naše dane smo proveli zajedno uz smeh, Dunjine suze, umor od dugačkih šetnji i krađe kukuruza. Reći “zbogom“ nije bilo ni malo lako, mnogo suza i toplih osmeha je bilo, ali uvek znamo da nije zadnje zbogom.
Tako sam i doživela taj osećaj kada znam da sam među svojima. To sam znala jer toplina dobrodošlice i pozdrava uvek je sve toplija i dirljivija. Među svojima si kao kod svoje kuće, čak i ako si daleko od nje.
Lana Mladenović 7/1