je od kamilje dlake načinila sama Bogorodica. Posle njenog upokojenja, tokom njenog vaznesenja, pojas je predat apostolu Tomi. Pojas je čuvan u Jerusalimu, a posle u Kapadokiji, potom Jerusalimu pa Konstantinopolju.
U toku vladavine Leondija Sofua (886-912. godine) prenet je u palatu gde isceljuje bolesnu ženu vladarevu po imenu Zoi. Ona je u znak zahvalnosti Presvetoj Bogorodici zlatnim koncem izvezla ceo pojas koji je tako dobio svoj današnji izgled.
U dvanaestom veku zvanično je ustanovljen praznik (slava) Svetog pojasa (31. avgust). Sveti pojas je bio u Konstantinopolju do 12. veka kada je u porazu Isakovom od bugarskog cara Asama (1185) ukraden i prenesen u Bugarsku. Kasnije je dospeo u ruke Srba, knez Lazar srpski (1342-1389) ga je poklonio manastiru Vatoped zajedno sa velikim komadom Časnog Krsta. Od tada se čuva u oltaru Sabornog hrama ovog manastira.
U godinama turske vladavine, manastirsko bratstvo je krenulo na putovanja po Kritu, Makedoniji, Trakiji, u Konstantinopolj i Malu Aziju da bi posvetili i podržali grčki narod i spasili ga od zaraza koje su harale. Noseći sa sobom Sveti pojas dešavala su se mnoga čudesa i isceljenja. Od mnoštva se izdvajaju: vreme revolucije 1821, posle molbe Krićana, oci su preneli na Krit pojas kao pomoć narodu. Međutim, kada dok su se sveštenici spremali za povratak uhapsili su ih Turci i poveli na pogubljenje. Sveti pojas je tada otkupljen od strane engleskog konzula Domenika Santonija. Sa Krita je sveti pojas premešten u Santorini u novu konzulovu kuću. Vest se pronela po ostrvu, a episkop je obavestio bratstvo Vatopeda. Konzul je tražio veliku sumu novca, a narod je, iako napaćen, uspeo da sakupi traženi novac i tako je pojas vraćen u Vatoped. Međutim, ono što se desilo u Ainou sa ženom sveštenika ponovilo se i konzulovoj ženi. Ona je tajno od muža odsekla jedan deo Svetog pojasa što je učinilo da je konzul uskoro iznenada umro, a majka i sestra su joj teško oboleli. Zbog toga je ona 1839. godine molila manastir da pošalju predstavnika i preuzmu deo Svetog pojasa koji je ostao kod nje.
Godine 1864. Sveti pojas je prenet u Konstantinopolj zbog kolere koja je kosila stanovništvo. Kada se brod približio luci kolera je prestala, a već oboleli su ozdravili. Ovo čudo je izazvalo znatiželju sultana pa je poželeo da i sam celiva Sveti pojas.
U periodu dok je Sveti pojas bio u Konstantinopolju jedan grčki stanovnik iz Galata zatražio je da se prenese u njegovu kuću jer mu je sin bio teško bolestan. Kada je pojas stigao tamo, bolesnik je već umro. Sveštenici se nisu prepustili očaju. Zatražili su da vide mrtvaca a kada su na njega stavili Sveti pojas on je oživeo.
Godine 1894. Sveti pojas pozvan u mesto Madito u Maloj Aziji zbog najezde skakavaca koji su uništili šume i poljane. Kada je brod na kome je bio Sveti pojas stigao u luku nebo je prekrio oblak skakavaca koji su počeli da padaju u more pa je brod jedva usidren. Stanovništvo je gledajući ovo čudo oduševljeno pojalo “Gospode, pomiluj“.
Do naših dana Sveti pojas čini čuda, posebno kod nerotkinja. NJima se daje deo osveštane trake na Svetom pojasu i one uz pomoć vere i molitve dobijaju milost od gospoda i porod.
protojerej-stavrofor
Zoran Maletić