ПРВЕ СЕОСКЕ НОВИНЕ, ОСНОВАНЕ 1994.

Broj 190 • 30.11.2009.

  Redakcija Starčevačke novine na kućnu adresu Glavna strana
Aktuelno
Društvo
Intervju
Kultura
Sport
Naslovna strana

 

 

Komentari

 

 

Pošto sam već dobrano “ugušio“ sa pominjanjem finansijske familije seka, peka, zeka i drugih papazjanija, bataliću definitvno tu praksu jer ovde koliko god da je nešto zaje.. po ljudski organizam, a bajatije je od tri dana, počinje da nervira! Ali, ostaćemo kod ljudskog organizma, koji nas ovih dana intezivno boli od belosvetskih (ali, svinjskih!) izlučevina ili, bolje reći, prerađevina...

 

Svinjeći trip

 

Tračoslava (pospano se teturajući sa zaštitnom maskom na licu po hodniku izvesne hitne institucije): - E, kh, kh pa, dobri moj komšo, gotovo je! Šta da ti reknem sade na samom kraju ovi' naši' životni' putova, osim, da si bio mlogo dobar komša i bio bi još bolji, da me nisi (skide masku) zezn'o za onu jabuku, uuuh...

Šeširdžija (zacenjeo kašljući tako jako da mu spade sa usta ista takva maska): - Khhh, khhh, ta, dobra moja komšinka, nije valda nam doš'o sudnji sat! Velidu da imade leka... Ta, valda ćemo nekako izvuć' ove naše zdravo napaćene duše! A, to za među - ni ti je pravo da tako divaniš, kh, kh! Jal je bio dvared gejomatar, jal smo obaška išli u grunovnicu, ta, šta jošte zakeraš, khh, khh... E, baš me zdravo ubi ovaj svinjeći kašalj! Ma, sve sve ću krmke o'ma da zatrem, al' žao mi onog nerasta - em rasan, em sam ga, baš, zavol'o ko brata...

Grmalj (sedeći na klupi pored dotičnog istresajući nos sa maskom koju nije ni stavljao na lice): - Šmrrrk-rrrkk, a svašta - vepar mu dođe rođa, i to braćan! E, ču za svakake homomiće il' kak se već veli, al da se sa stokom bratimi! Al' ja sam ti vazda janjetinu mezetio, pa sam opej nekaku gripu nafato! Ma, krme ni na slikama neb', ja sam ti od fine sorte, šmrrrk, hrrrk, fuj, pljuc...

Sponzorojka (upljuvak odleprša ka klupi preko na kojoj bi vanserijski (splavarski) odevena seks-bomba): - 'nači, bruka, smor - koji ljak-se, grrr... Mis'im, jeee, sine, ako se nisam do sada navukla na gripčinu, sada sam je bruka fasovala (od muke zafrljači već pominjanu masku)!

Grmalj:  - Aj' der smir' se mala! Neš ti dobit tu svinjeću boljku od men'! Ja ti garant imam neku finu gripu, jer bo sam ti ja gospodin uglednog i čestitoga roda koji su se odvajkada imali hvalitetno ranit. Ko što reko', to ti more bit samo janjeća, il najv'še vučja gripa! Jer gore ko' mene ti vuci svako malo pridave koju ovčicu! Ne mereš se odbranit od ote napasti, pa reko' da se nije neka od ujeda inficir'la!

Student (u bolničarskom mantilu baš u tom momentu prođe gurajući kolica, kao civilni vojnik): - Molim Vas da se malo stišate, ovde se radi...

Grmalj:  - Ma, ja ti samo objašnjivam ovim ođe neukima kako nisu sve gripe iste, pa velim moja nije od nji'ove smtronosne sorte!

Student: - Molim da ne dižete paniku, nije istina da se od ovog gripa masovno umire, već u jako malom procentu i to se najčešće dešava već obolelim osobama, posebno onim od plućnih bolesti. Ipak, činjenica da je virus nov i na njega naša tela nisu dovoljno rezistentna, da se brzo širi i da se moramo štititi i to najbolje vakcinom, zatim i vitaminskom ishranom, jačanjem imuniteta, provetravanjem prostorija, pa i ovim maskama, koje ste svi složno pobacali! A, kad smo kod vrsta gripa, još nisam čuo da postoje jagnjeći, vučiji... Samo fali da se izmisli crvenkapski, pa da cela ova bajka bude kompletna!

Grmalj: - Ha, prvo - veli se crvenkapički! A, drugo - pošto sam ja završav'o mnoge škole znam da u tu bajku manjka neko, jer nemere ti se priča završit' a da na kraju ne nastupi oni lovac i to ti, vazda, dadne srećan kraj!

Student: - Hmm, i tako ćemo pored lovačke šnicle, lovačkog gulaša, lovačkih priča, dobiti i lovački grip, što će reći da je ovaj svinjski grip, žestoko mutirao u potpuno ludački trip!

            I, svi su oni tako, slučajno ili namerno, ali, ipak, zajedno, nastavili da eskiviraju nebrojene oblike virusa, gripova i drugih boleština, isčekujući neka mirnija, zdravija i srećnija vremena...

           

            Ah, da, umalo da zaboravim - u starčevačkoj opštini ništa novo, osim što se vreme opet popravlja, radovi i dalje traju, fudbalski “Borac“ je u zlatnijem delu sredine, dotle odbojkaški pada sa trona ka istom delu tabele, obeležen je Dan škole, konačno je krenula sa radom i tamburaška sekcija pod stručnom palicom Pere Poljaka, a Žarko Korać, vrhunski intelektualac, ukazao nam je čast i u našoj sredini digao glas protiv nasilja, kojeg, na žalost, i dalje ima previše u selu! I, zato opet - stop nasilju!

Jordan Filipović

 

 

Ludaje i ludajnice

 

Banat  je bio poznat po uzgoju ludaja, pa tako i Starčevo.

Starčevci su poznavali dve vrste ludaja i one su se najčešće uzgajale. One sivo-bele obično su se sadile na krajevima njive gde se sadio i bostan i najčešće su se koristile za jelo,dok su se one druge žuto narandžaste najčešće sadile na njivama gde se sadio kukuruz, a najviše su se koristile za prehranu svinja i ostalih domaćih životinja. Kao i svaki usev koji je dozreo tokom jeseni tako su se i ludaje dopremile kući, pa dok još nije bilo mraza, slobodno su se poslagale negde po dvorištu kako bi još malo odstajale i bile ukusnije kako za jelo tako i one za životinje. Ako su malo duže stajale, a pretio je mraz, spremale su se pod neku šupu i važno je bilo samo da po njima direktno ne pada mraz.

One žute, obično smo rekli, “svinjske ludaje“, davale su se svinjama ili onako presne ili su se skuvale u kotlu pa se onda zamesilo malo trica, pa su svinje bolje jele,a i dobro su se gojile. Mi deca, rado smo se bavili oko tih ludaja jer smo čekali da skupimo koštice, pa ih u kraj šporeta ili u rerni osušimo ili malo ispečemo i evo užitka za grickanje. Pored toga igrali smo se s tim ludajama tako što smo ih dubili izrezivali oči, nos i nazubljena usta, pa bi unutra pred veče upalili sveću i takve kao strašila stavljali na zidove do ulica i na taj način plašili prolaznike. Ovo nije bilo vezano kao danas za tako zvanu “noć veštica“, jer mi deca za to pomodarstvo nismo niti znali. Dubljenje ovih ludaja nije bilo šteta, jer već sutradan su ih pojele svinje.

Od koštica ludaja, ako ih je bilo jako puno, moglo se dobiti i ulje, tako što bi se koštice malo ispekle, samlele i onda bi se iskuvavale s vodom. Ulje je jednostavno isplivalo na površinu. U Starčevu je bila familija koja se bavila proizvodnjom ulja, tj. pekli su olaj. Otuda je i njihovo špicname Olajdžija.

Na sivo-bele ludaje se ipak više pazilo, jer je to bila ljudska hrana, i ludaje su kroz zimu bile sastavni dio jelovnika mnogih starčevačkih familija. Tokom kasne jeseni, a i tokom zime, obično jednom nedeljno na jelovniku je bilo nešto od ludaje. Najjednostavnije je bilo da se ludaja izreže na komade i da se takvi komadi naguraju u furunu ili u rernu i ispeku, pa bi tako bili ukusna večera. Malo bolje jelo bilo je kad se ludaja nasekla na ploške i ploške posložile u tepsiju, malo pomastile i sve se ispeklo ili u furuni ili u rerni. Najfinija je bila ona korica što se ulovila odozgo. Ovo jelo je moglo biti samo i obično se spremalo za ručak.

Nešto što je prolazilo i kao glavno jelo i kao kolači bila je ludajnica. Ludajnica se radi i radila se od tegljenog testa, tako da se obga rastegne preko celog astala, a testo postane prozirno. Pod jednu stranu se pospe narendane ludaje, pospe se šećerom i cimetom, malo se pomasti rastopljenoj masti, zavije u rolnu i poslaže u tepsiju, peklo se u furuni ili rerni.

Od okrajaka testa trgali su se valjušci koji su se ukuvali u paradajz-čorbu, pa bi paradajz-čorba i ludajnica bio dobar ručak.

No, došla su nova vremena. Ovo može biti nekome podsetnik na detinjstvo, nekome recept, a nekome ideja ako ne zna šta bi za ručak ili večeru. Svakako ne zaboravite na tradiciju, a ludaje su i zdrave u svakom obliku.

Ako ih nemate kod kuće, nadam se da ih na pijaci ima, a i testo ne morate razvlačiti, možete i kore kupiti.

Neka Vam je na zdravlje..

Vinko Rukavina

 

 

Nećemo šarene laže!

 

            Postoje izgledi da će uskoro potrošači i kupci u Srbiji imati veću zakonsku zaštitu, a da će nesavesni prodavci (čitaj: prevaranti) biti strožije kažnjavani za svoje prestupe. Naime, zakonodavci najavljuju izmene Zakona o zaštiti potrošača, kojima će, nadajmo se, biti konačno stavljena tačka na povlastice koje su do sada imali trgovci.

            Ne tako malo puta čuli smo od mnogih da su prevareni od strane turističke agencije. Platili su jedno, a dobili nešto sasvim drugo. Nakon pošteno uplaćenog aranžmana za koji su novac štedeli tokom cele godine, ljudi postaju žrtve obmane. Odmor koji su planirali i za koji su platili, postaje sve samo ne ono za šta je garantovala agencija.

            O prodaji aranžmana tipa “mačka u džaku“ najbolje govori slučaj jedne beogradske porodice koja je letovala preko agencije “Matiko“". Nadajući se da će, kako je bilo navedeno u prospektu, boraviti u hotelu sa četiri zvezdice na ostrvu Zakintos, odmah po dolasku u Grčku, doživeli su neprijatno iznenađenje. Hotel je imao dve zvezdice. Kraj njihovih razočaranja nije se nazirao. Bilo je tu svega i svačega, od slane vode u česmama, vojničkih kreveta na sprat i hrane koja se ne razlikuje tako mnogo od vojničke, pa do poplava u kupatilu. Sledeći segment, koji se može nazvati i uobičejenim kad je ovakav tip prevara u pitaeu, bilo je naplaćivanje svega i svačega. Ovde je se radilo o naplati suncobrana i ležaljki od strane hotela, i verovali ili ne, plaćanje svakodnevne zamene posteljine (ovaj “luksuz“ je koštao 10 evra!). Žalbe upućivane agenciji tokom odmora, ali i nakon povratka, kako to uvek biva, nisu urodile plodom.

            Iz ove priče, ali i iz sijaset sličnih, da se zaključiti da je turizam uslužna delatnost u okviru koje smo najpodložniji prevarama. Baš zbog toga su turističke agencije najveći protivnici novih izmena zakonskih regulativa. Navedene izmene i usaglašavanja s evropskim normama, obuhvataju pre svega definisanje pojma “potrošač“, obavezu informisanja potrošača o svim relevantnim karakteristikama proizvoda, ili uslugama koji im se nude, i napokon, to da se teret dokazivanja neispravnosti proizvoda, ili usluga prenosi sa potrošača na trgovca.

            Trgovci i turoperateri Srbije moraće da se naviknu na to da oni snose odgovornost za neispravnost robe koju prodaju, odnosno manjkavu i lošu turističku uslugu. Ovim izmenama reklamacije će biti ozbiljno shvatane, a najnovijim dopunama, potrošaču će biti osigurano pravo na zamenu kupljenog proizvoda za nov, na vraćanje iznosa plaćenog za neispravan proizvod i na otklanjanje nedostataka na proizvodu od strane prodavca.

            Posle usvajanja novih izmena, potrošači i kupci će trljati ruke, a prodavcima i trgovcima od kojih smo do sada mogli samo da očekujemo drskost, neljubaznost i nepoštovanje, smeši se proces privikavanja na nove principe, jer na kraju krajeva, njihov profit zavisi od naše ocene kvaliteta proizvoda i usluge prodavca.

Dalibor  Mergel

 

 

Penzije - fenomen br. 26

 

            Penzija je mesečna novčana nadoknada na koju pojedinac stiče pravo po završetku svog radnog veka. To je ona suma novca koja pojedincu treba da obezbedi dostojanstvenu i koliko- toliko bezbrižnu starost. Od nje bi trebalo obezbediti barem skromne uslove za život, kada čovek više ne bude bio sposoban da zarađuje, od penzija se moraju obezbediti pregledi i lekovi. Sve češće penzije kao jedino sigurno primanje, krpe i kućni budžet, ako korisnici žive u zajednici, a još češće se od penzija finansira i džeparac unuka. Tako da penzije imaju mnoge važne funkcije. :)

            Međutim, kako stvari stoje i penzije se zbog reformi penzionog sistema dovode u pitanje, tako da su mnogi građani o njima skloni da razmišljaju više kao o nekoj misaonoj imenici, nego o nečemu što je realno i nada sve zasluženo. Reforma penzionog sistema je svakako neophodna, pre svega zbog negativnih demografskih činilaca... Nekada je jednog penzionera finansiralo 11 zaposlenih, dok danas možemo čuti da svaki zaposleni ima svog penzionera. Srazmera je dakle 1:1. Kako bi nam bilo lakše, potrebno je pomenuti da se većina razvijenih evropskih zemalja već suočila sa tim problemom, a i nas to čeka iako još uvek ne spadamo u grupu razvijenih, no šta da se radi.

            I dok su mnoge zemlje reformisale sistem tako što su utemeljile svoj penzioni sistem na tri stuba koja se često u javnosti spominju. Ukratko, prvi stub su obavezne penzije koje su jednake socijalnoj pomoći; drugi stub - gde poslodavac za svog zaposlenog uplaćuje u privatne penzione fondove, naravno država ga na to obavezuje; i treći stub - gde sam pojedinac, nebitno da li je zaposlen ili ne, sam sebi uplaćuje privatnu penziju, ima svoj poseban račun i sa njega će mu kasnije penzija biti i isplaćena. Drugi stub se međutim u većini zemalja pokazao kao suvišan, tako da se sve češće zagovaraju samo prvi i treći.

            E sad krenuli smo i mi ove godine sa reformom našeg penzionog sistema, ruku na srce ne bi mi tu žabu ni progutali da nije došlo do ove krize i da nije morao MMF da nam pritiče u pomoć. I taman kad su hteli da nam pruže ruku spasa, uočili su da se kod nas čak 42% penzija finansira iz budžeta. Tako da smo praktično rečeno naterani da počnemo s reformama. Za početak naši lukavi reformisti su hteli da povećaju starosnu granicu za odlazak u penziju, u nadi da će što manje ljudi doživeti penziju, a i ako vam se kojim slučajem desi i to čudo pa je doživite, onda da što kraće uživate u njoj! Glavni izgovor je tzv. sve duži životni vek ljudi. Da, ali možda u Finskoj npr. gde su uslovi života fini, političari fini i fino se ophode prema svojim građanima. Naš čovek, koji je preživeo devedesete (kada je celokupan penzioni fond, kao i sve tadašnje štednje građana pojeo mrak), koji je preizveo guranje u redovima za šećer, brašno i hleb, koji je preživeo bombardovanje i čiji je život obogaćen isključivo obogaćenim uranijumom nikako nije zaslužio takvu reformu penzionog sistema.  Tako da prvo i najlakše rešenje problema definitivno nije i najadekvatnije, mora se razmisliti bolje.

            I dok se naši reformisti dogovore, najbolje je da čovek sam uzme stvar u svoje ruke pošto se pokazalo da naša država ne mari za male ljude, već isključivo za one sa malo dubljim džepom. Stvar u svoje ruke, znači uplatiti sebi privatnu penziju, izabrati neki od mnogobrojnih penzionih fondova, ali se pre toga lepo raspitati o njihovoj istoriji i poslovanju i ne birati ih po tome ko ima lepšu reklamu ili ubedljivijeg agenta prodaje! :)

            Jedina misterija koja ovde ostaje da se reši je kako sa prosečnom platom od oko 30.000 dinara s kojom se jedva može stići do sledećeg prvog u mesecu, uplatiti i privatnu penziju i šta da rade ljudi koji su ispod tog proseka?

Miroslava Kovačević

 

 Vrh strane

 

 

Glavni i odgovorni urednik Petar Andrejić, izdavač Kreativni kulturni klubE-mail: [email protected]

© 2009. Webmaster

Sajt je optimizovan za IE 7 i rezoluciju 1024 x 768