ПРВЕ СЕОСКЕ НОВИНЕ, ОСНОВАНЕ 1994.

Broj 190 • 30.11.2009.

  Redakcija Starčevačke novine na kućnu adresu Glavna strana
Aktuelno
Društvo
Komentari
Kultura
Sport
Naslovna strana

 

 

Intervju

 

 

PREDRAG KON, član Radne grupe Ministarstva zdravlja za praćenje novog gripa, epidemiolog

Vakcina protiv gripa A N1H1 je bezbedna!

Srbija će od švajcarske kompanije “Novartis“ kupiti tri miliona doza vakcine tipa “fosetrija“. Građani sa slabijim imunitetom biće vakcinisani dva puta, najavila je Radna grupa Ministartva zdravlja.

 

            Vakcinacija protiv novog gripa se bliži i prva doza vakcina očekuje se od 8. decembra. Kakva je to vakcina?

            - U borbi protiv virusa H1N1 u svetu se primenjuju četiri vrste vakcina. Živa vakcina, koja sadrži živ virus sa sitnim izmenama kako se njenom primenom ne bi izazvala bolest, zatim celovirusna vakcina u kojoj je prisutan virus ali umrtvljen i inaktivisan. Split-vakcina sadrži virus pocepan na delove, zbog čega izaziva slabe reakcije. Četvrta je subjunit vakcina,  kojom će se vakcinisati stanovništvo u Srbiji, koja sadrži samo delove virusa koji utiču na stvaranje imuniteta. Ona se uglavnom davala osobama sa slabijim imunitetom i teško obolelima i zato se kaže da je ona najsavremenija vakcina koja do sada postoji, tako da nema razloga za strah.

            Na internetu je mnogo tekstova koji upozoravaju da je vakcina štetna.

            - Mislim da nije u redu da o vakcini samo priča Radna grupa Ministarstva zdravlja, već je krajnje vreme da o tome pričaju i drugi stručnjaci, pa ukoliko pričaju negativno da to bude javno i da se zna ko je to saopštio. Zato što odgovornost za takve tekstove niko nije preuzeo. Krajnje je vreme da se struka počne oglašavati, ali ne tako pojedinačno i ne preko novinara nego preko javnih institucija poput Društva lekara. Ukoliko postoji jedna čitava sekcija koja će da preuzme odgovornost za nevakcinisanje svi mi koji smo predložili vakcinisanje to ćemo prihvatiti.

            A kakve su moguće neželjene reakcije?

            - Ako se javljaju neke reakcije kao što je recimo “Gilen-Bare“, koji se najviše pominje i koji je vezan za autoimune rekacije na nivou nerva, onda se te reakcije javljaju u prvih mesec dana. E to su te teške reakcije koje se mogu očekivati u jednom na milion slučajeva. Niko ne kaže da neželjenih reakcija nema, ali su one zaista retke.  I kada se država odlučuje da li da sprovodi vakcinaciju ona govori o riziku nevakcinisanja. Rizik nevakcinacije je sto puta veći nego rizik vakcinisanja. Nemam ništa da kažem na to ako neki lekar svom pacijentu kaže da se ne vakciniše, samo da se potpuno jasno zna da ti lekari preuzimaju odgovornost ako ta osoba teško oboli od gripa.

            Pominje se da vakcina ima sastojak timerosal, sastojak na bazi žive?

            - U svim vakcinama sveta ima timerosala, to je etil-živa, rastvorljiva je i moram da kažem je velika zloupotreba onoga što se dešava na internetu. Radi se o nečemu što se namerno zloupotrebljava u ovom trenutku. Nema posledica, ona je detaljno ispitana. I ne postoji nijedan stručnjak na svetu koji se bavi vakcinama a koji će vam reći drugačije od ovoga što sam ja rekao.

            Kako građani u to da veruju ako se sa tom vakcinom nema iskustva?

            - Kada se govori o testiranjuu vakcina i uslovima da bi se ona pojavila, pogotovo na našim prostorima, postoje vrlo striktne mere koje moraju da budu zadovoljene. Sama činjenica da vakcina mora imati sertifikat Evropske agencije za lekove je tako velika prepreka za bilo koju vakcinu i ne znam veću potvrdu od toga. Mi smo kao Radna grupa stavili takav kriterijum da vakcina u Srbiji ne može da prođe ukoliko nije registrovana od Evropske agencije, kod Svetske zdravstvene organizacije i naše zemlje. Tako da ne postoje veće granice bezbednosti koje se mogu zamisliti. A sad neko uzima za pravo, ko se ne bavi tim poslom, da to komentariše. To je isto kao kada bih ja rekao kardiohirurgu kako da sprovodi operaciju. Zato se dešava da ljudi koji nisu stručni u javnost iznose potpune neistine.

            Koliko treba da prođe od vakcinacije da bi se stekao imunitet?

            - Dovoljno je oko dve do tri nedelje da bi vakcina obezbedila zaštitu, a pravi imunitet se stvara do četiri nedelje nakon vakcinacije. Vakcinacija će za zdravstvene radnike i zaposlene u javnim službama biti obavezna i ona će biti besplatna. Za ostalo stanovništvo vakcinacija je na dobrovoljnoj bazi i plaćaće se u okviru participacije. Virus poput H1N1, prenosi se lako, jer niko nema imunitet da ga zaustavi, a već kada bude vakcinisano 500.000 osoba, situacija će biti drugačija.

            Kako se prenosi novi grip?

            - Virus se širi sa čoveka na čoveka baš kao što je slučaj i sa običnim gripom. Glavni nacin prenosa novog virusa AH1N1 je putem respiratornih kapljica koje se izbacuju tokom govora a koje su uglavnom nevidljive, znači putem kijanja ili kašljanja. Prenosi se i indirektno, preko ruku ili kada se kapljice iz sekreta nosa i grla nađu na predmetima koje svakodnevno koristimo.

            Koji su simptomi?

            - Najpre je to povišena temperatura iznad 38 stepeni, bolovi u mišićima, umor i malaksalost, drhtavica, kijanje i kašljanje, kao i nos koji curi ili je zapušen. To su najčešći simptomi, a potom se mogu javiti problemi sa disajnim organima.

            Koje su osobe u povećanom riziku?

            - To su gojazne osobe, dijabetičari i trudnice, zatim hronični plućni, bubrežni i srčani bolesnici.

            Kako da se ponašaju oni kojima je neko u kući oboleo od novog gripa?

            - Ukoliko postoji izdvojena soba bilo bi najbolje da bolesnik bude u nju izolovan. Kada ulazi neko da mu daje namirnice prvenstveno bolesnik treba da nosi masku, a ne bi bilo loše da je nosi i osoba koja ulazi u sobu. Ako nema maske, mogu se koristiti i maramice ili neki drugi materijal koji može da se stavi preko usta i nosa, ali bitno je da bude čist. Posle toga ide provetravanje prostorija, ali ne preterano rashlađivanje.

            Da li je maska efikasna na otvorenom prostoru, na ulici?

            - Ne, nikako.

            Koje su najbolje preventivne mere?

            - Redovno pranje ruku, pokrivanje usta i nosa maramicom prilikom kijanja i kašljanja, ostanak kod kuće u slučaju da je osoba bolesna, izbegavanje direktnog kontakta i konsulatcija sa lekarom opšte prakse.

Ivana Vojnović

* * *

Zdravstveni centar “Južni Banat“ je uveo nove telefone na kojima možete dobiti sve informacije vezane za grip.

Radnim danima to su telefoni: 313-349 i 309-245, a subotom i nedeljom: 332-403. U toku noći možete pozvati broj: 345-369.

 

 

LICE S NASLOVNICE: ŽELJKO RADOVANOVIĆ, MODELAR

Ljubav prema vazduhoplovstvu

 

            Željko Radovanović je rođen 1982. godine u Pančevu. Nakon završene osnovne škole uspešno završava Srednju mašinsku školu u Pančevu. Još od vremena predškolskog uzrasta imao je želju da jednog dana postane pilot što mu se kasnije u životu sticajem tragično nesretnih okolnosti nije ispunilo. Željko je delimično našao zamenu za neispunjen dečački san sklapanjem maketa aviona, uglavnom iz perioda Drugog svetskog rata. Danas je vlasnik šezdeset maketa letilica koji su obeležilili 20. vek. Želja mu je da kompletira vazduhoplovsvo Jugoslovenske narodne armije do perioda 1990. godine. Otac je dvoje dece, sa sinom posećuje aeromitinge i kaže da ako njegov naslednik bude želeo jednog dana da postane pilot daće sve od sebe da mu se želja ispuni.

            Odakle tolika ljubav prema avionima?

            - Razlog zbog kojeg sam život posvetio vazduhoplovstvu je moj tragično preminuli otac koji je bio kapetan privrednog vazduhoplovstva. Čim sam prohodao on me je vodio sa sobom po raznim aerodromima. Često vozio avionom i odrastao sam u kući u kojoj je avijacija bila glavna tema. Otac je tragično izgubio život padom sa prototipom ultralakog aviona na aerodromu pančevačke Nove Utve a sa njim je poginuo njegov veliki prijatelj, takođe pilot.

            Šta je razlog zbog kojeg i vi niste postali pilot?

            - Tragičan gubitak glave porodice desio se 1991. godine. Država je počela da se raspada u vihoru rata, dolazak sankcija, devalvacije, gubitka velikog broja sistema vrednosti kroz koji smo prolazili je direktno uticao na moju budućnost. Po pričama kolega moga oca, nekada nije bio problem postati privredni pilot kada su finansije u pitanju. Danas je potrebno odvojiti čitavo bogatstvo da bi uredno položio za pilotsku dozvolu. Stasavao sam u jako lošem vremenu, kao dete ostao bez oca koji je bio moj idol, kasnije se to moglo rešiti vojnom školom ali ostao sam jako vezan za majku a vojna škola bi značila odsustvo od porodice.

            Kao uteha za propuštenu šansu koju niste imali u detinjstvu sebe ste pronašli u maketarstvu?

            - U porodici je vazduhoplovstvo ostavilo neizbrisiv trag, tako sam imao u posedu nekoliko maketa aviona koje je moj otac u slobodnom vremenu sklapao. Ulje na vatru je dodala jedna moja sestra koja mi je za rođendan poklonila prvi broj časopisa u našoj zemlji koji se bavio temom aviona. Pronašao sam oglas u istom časopisu koji kaže da u Beogradu postoji prodavnica koja se bavi prodajom maketa svih vrsta a između ostalog i modela aviona. Nije mi puno vremena trebalo da lično odem na adresu iz oglasa i sam se uverim. Vlasnik prodavnice mi je kasnije puno pomogao uputivši me u tajne maketarstva redovno mi davajući savete na kojim detaljima da obraćam pažnju.

            Kažete da je tema modela aviona koje obrađujete period Drugog svetskog rata?

            - Uglavnom svi maketari obrađuju teme koje su ostavile istorijskog traga. U mom slučaju su u pitanju avioni a upravo taj period je idealan, kada su se svakodnevno “štancovali“ avioni za potrebe rata. Uglavnom iz knjige odaberem model koji je obeležio period rata dali zbog pilota ili samog aviona ili namene koju je avion imao. Imam nekoliko maketa savremenih borbenih mlaznih aviona i helikoptera ali uglavnom se držim teme.

            Koliko je vremena potrebno za izradu jedne kvalitetne makete?

            - Dovoljno je reći da se dnevni rad na modelu svodi na dva sata, tehnički i fizički duži rad nije moguć. U zavisnosti od modela u pitanju su meseci rada... Recimo, da napravim dve do tri makete godišnje. Jako puno vremena oduzima farbanje modela koji se sastoji iz tri premaza pa puta svaki deo u drugoj boji i u završnoj fazi lakiranje.

            Šta se podrazumeva pod kvalitetno urađenoj maketi aviona?

            - Svaka maketa ima jako veliki broj sitnica koje ako se dobro urade dođu do izražaja što maketi daje posebnu lepotu. Recimo postoje detalji na starim klipnim avionima koji daju posebnu formu modelu. Zamislite poklopac motora na kome se vide masne fleke ili prednji deo krila na kome je propala farba od strujanja vazduha i udara insekata. Bitno je da se kvalitetno pogodi boja i šara aviona, da ako je taj model imao dejstva u pustinji da boja i šara odgovaraju ambijentu za koji je avion namenjen. Svaki detalj koji postoji na maketi mora biti jasno vidljiv jer maketa je verna kopija originalnog modela.

            Kako ocenjujete maketarstvo u Srbiji?

            - Za razliku od zemalja u našem okruženju Srbija zauzima daleko zadnje mesto. Podatak kaže da nas ljubitelja ovog hobija ima svega jedva 200 u zemlji. Nabavke maketa su svedena na Beograd i Novi Sad. Moja sreća je što sam blizu Beograda, ne verujem da to može reći neko ko živi u Nišu, Leskovcu... Malo je organizovanih takmičenja u ovoj branši tako da se sve svodi na slučajno poznanstvo i postojeće kontakte putem interneta kako bi se razmenila iskustva i naučilo nešto novo. Uvek u rezervi na lageru imam nekoliko maketa kako ne bi došao u situaciju da ako ostanem bez dobavljača ostanem bez materijala za rad.

            Da li imate planove za budućnost?

            - Što se maketarstva tiče želja mi je da uradim kompletno ratno vazduhoplovstvo bivše Armije Jugoslavije do 1990. godine. Nekoliko modela letilica već imam sklopljeno ali par modela mi fali koje ću nadam se jednog dana naći jer kod nas te modele aviona trenutno niko ne proizvodi. Takođe imam želju da počnem da podučavam neke mlađe generacije koje sebe vide u ovom hobiju, naravno nikada nije kasno da i stariji ljudi postanu deo ove priče. Kao što je mene moj otac od malih nogu učio da zavolim avione tako i ja mog sina učim istim stvarima. Odlično se pokazao i bez straha prilazio svakom avionu. Nije mu smetala buka preleta aviona iako ima svega četiri godine. Ako jednoga dana bude želeo da postane ono što ja sticajem okolnosti nisam mogao, trudiću se svakim atomom snage da uspe u tome.

Goran  Milošević

 

 

MIROSLAV STANKOVIĆ MIĆA

Dobar momak iz komšiluka

 

            Malo je toliko uspešnih i dobroćudnih ljudi, kojima se, apsolutno ne da ništa zavideti niti zameriti u bilo kom pogledu i kakvi uvek nedostaju i mnogo razvijenijim društvima nego što je naše. Jedan od njih, koji, svojom blagorodnošću, stručnošću, karijerom, ali još više duhom, vedrinom i optimizmom, pleni sve oko sebe, gost je ovog broja najstarijeg seoskog glasila. Naš sugrađanin, inženjer elektrotehnike i dobar, jednostavan momak iz susedstva - Miroslav Stanković, svima znan kao Mića.

            Miroslav Stanković, rođen 30. juna 1980. godine u Pančevu, od majke Jovanke i oca Predraga. Osnovnu školu završio u Starčevu, srednju elektrotehničku u Pančevu i, na kraju, Elektrotehnički fakultet 2006. godine na Beogradskom univerzitetu. Posle vojske (civilne!) relativno brzo se zaposlio kao profesor elektrotehnike, da bi zatim prešao u beogradski Institut “Nikola Tesla“, tj. u centar za elektroenergetske sisteme, gde radi kao mlađi saradnik i čime je više nego zadovoljan. Pored toga, veoma je druželjubiv, voli da igra mali fudbal, ali i onaj još manji, koji je nekad, uz raznorazne video-igrice i flipere, redovno upražnjavao u zabavnom parku kod Sreje. Šta više, od skoro je i predsednik novoformiranog stonofudbalskog kluba.

            Kako je odrastao mali Mića?

            - Odrastao sam u ulici 7. jula, u društvu koje su, mahom, činile devojčice - Tanja, Nela, Neda i Jelena koja je, s obzirom da je starija od nas, vodila glavnu reč u društvu i nametala svoja pravila igre. Ipak, bilo jet u i nekoliko dečaka - Joca, Rajko, Deja, Sale... Najčešće smo se okupljali kod crkve i igrali između dve vatre, žmurke... Kada uspemo da pobegnemo devojčicama, obično smo se tapkali sličicama, igrali klikere, fudbal... Omiljena igra je bila zamišljeni rat. Često smo tražili nova mesta za skrivanje, pravili razne zamke, ne razmišljajući da bi to moglo da nas uvali u nevolju, što se jednom prilikom i desilo. Naime, u jednom delu porte obraslom šibljem i drvećem, rešili smo da napravimo našu malu “ratnu bazu“. Bila je to kolibica, koju smo prekrili je lišćem i granjem. Pošto je, kao i svaka ratna baza, morala biti dobro zaštićena od neprijatelja, osmislili smo odličan odbrambeni mehanizam koji se lako mogao aktivirati. I još lakše nekoga povrediti! Na našu nesreću, u zamku se upecao neko kome je to najmanje bilo namenjeno - tadašnji sveštenik otac Svetozar, poznat po strogoći, naročito kada su u pitanju dečje igre u crkvenoj porti. Mehanizam se aktivirao, drvo koje je bilo naslonjeno na dve tanane grančice, palo je pravo na popa. Uplašeni novonastalom situacijom, jurnuli preko prvog plota, glavom bez obzira. Posledica, srećom, nije bilo, a iza nas je ostala nezaboravna anegdota. Osim toga, često sam provodio vreme kod popularnog Sreje, odlazio na pecanje i kupanje po okolnim kanalima... Jednom rečju - odrastao kao i sva normalna deca, u skromnoj porodici sa divnim roditeljima, kojima sam neizmerno zahvalan što su me vaspitavali na najispravniji način. Pored njih, veliki uticaj na mene imali su i moji baba i deda, koji su, u najmanju ruku bili moji drugi roditelji. Svoje raspuste često sam provodio kod rođaka u Bavaništu, odakle je rodom moja majka. Takođe, odlazio sam kod strica u Šumadiju i kod svoje tetke u Pirot, gde sam uživo u predivnoj prirodi južnih krajeva.

            Školovanje...

            - Polazak u osnovnu školu mi je dosta olakšala učiteljica Miroslava Jovanov, kojoj smo bili prva generacija, pa je, s obzirom na to, bila mnogo motivisanija, posvećenija i pristupačnija, tako da nije bilo teško prihvatiti novo okruženje. Brzo sam se pronašao u pojedinim oblastima, kao što su matematika i likovno, dok sam s druge strane “kuburio“ sa srpskim jezikom. I danas se rado sećam nastavnice Ljilje Dragojerac, zbog odlične osnove iz matematike, koja je, možda, i opredelila moje dalje školovanje. Pored tih redovnih školskih aktivnosti, bilo je i onih neobaveznih - “vanškolskih“. Često je put od škole do kuće trajao mnogo duže, a razlog tome bili su raznorazni dečački nestašluci, kao, na primer, razbijanje prozora na napuštenim kućama sa Čonkom i Kukuruzom, bežanje od Mrce koji nas je jurio sa koprivom u ruci i česti sukobi sa “družinom iz Velikog sokaka“. Naravno, tu se javila i prva znatiželja za po kojim dimom cigarete, pa se svraćalo do Ciglane na “puš pauzu“. Rodila su se i nova drugarstva, koja traju i danas - Šulaja, Gaša, Marina, Lala, Đole, Paske, Mrca, Željko i naročito, moja komšinica, Ljilja. Posebno zadovoljstvo mi je pričinjavao odlazak u ribolov pre škole sa Gašom, naročito kada prvi čas imamo kod nastavnice Neđe, i tada smo čitavog dana širili oko sebe neodoljiv miris sveže ribe.

            Pa završetku osnovne škole kreće školovanje u Pančevu. Nova gradska sredina, od koje sam u početku malo zazirao kao i druga deca sa sela. Period prolagođavanja je kratko trajao jer sam upoznao ljude slične sebi, i u njima stekao nove prijatelje. Međutim, postoje osobe koja čitav ovoj period moga života, prolazili zajedno samnom - Gaša i Šulaja, s kojim sam čitavih 13 godina bio u istom razredu. S društvom iz srednje škole često smo posle časova odlazili u sega klubove, ali i na stoni fudbal. Srednju školu završavam 1999. godine, baš u vreme bombardovanja, i “zahvaljujući“ tim dešavanjima upisujem Elektrotehnički fakultet bez prijemnog ispita. Moja velika želja, bila je da studiram matematiku, ali činjenica da se po završetku ovih studija dosta teško nalazi posao presudila je da upišem fakultet koji će mi to lakše omogućiti, što se kasnije ispostavilo kao tačno, a to je elektrotehinika. Studentski dani prolazili su uglavnom u učenju, sa pregršt odricanja i bez letovanja, zimovanja, odlazaka sa društvom... Naravno, savki slobodni trenutak sam posvećivao prijateljima, koji su  veoma zaslužni da postanem ovo što sam danas. Jedan deo svog studentskog života proveo sam u studentskom domu “Penezić“, gde sam se osamostalio, savladavajući razne studentske probleme. Diplomirao sam 2006. godine na smeru za elektoenergetske sisteme, i završio svoje školovanje koje je trajalo punih 19 godina. Te godine sam po prvi put u svome životu otišao na more sa svojim kumovima i drugovima. S'ovzirom da nikada nisam osetio morsku vodu, čim smo stigli na more, u Petrovac, poželeo sam da dodirnem more i da vidim da li je voda zaista toliko slana. Prišao sam obali i pružio ruku ka vodi, da bi me talas koji je u tom trenutku zapljusnuo obalu čitavog okupao. Uverio sam se koliko je morska voda slana!

            Mladost, izlasci...

            - Prvi svoj izlazak, ako se može tako nazvati, desio se u osmom razredu osnovne škole. Na preporuku naše nastavnice srpskog jezika, Steva, Igor i ja smo otišli na književno veče, a posle toga i u obližnji kafić, koje se onda zvao “Tak“, popili po koji sok, i krenuli kući. Usput smo prolazili pored obližnjeg diskonta pića i rešili da popijemo svoje prvo alhoholno piće u životu. Jedno pivo bilo je dovoljno, da jedva odem kući, a onda neprimećeno, da ne bi probudio roditelje, ušunjao sam se u svoju sobu i istog trenutka zaspao. Shvatio sam da je alhohol opasna stvar, i da je se treba kloniti, mada... Kasnije, svoje izlaske sam uglavnom prolagođavao društvu. U početku je to bila starčevačka diskoteka, gde je Čola puštao istu kasetu po ko zna koliko puta u toku večeri. Verujte, znali smo redosled svih pesama, tako da smo mogli da izađemo kada je dolazila pesma koja nas je “smarala“. To je bilo vreme “dizelaša“, pa smo po uzoru na starije momke iz kraja, počeli da nosimo trenerke, čije smo gornje delove uvlačili u gaće. Neizbežan detalj bio je pit-bul, koga smo redovno šetali u slobodno vreme. Obilazimo i okolna sela i grad i pomali pijuckali po raznim bircuzima.  Kada nismo izlazili, vreme smo provodili u fudbalu i odbojci, pravili terene ispred crkve u čemu smo prilično uživali.

            Kao srednjoškolac  slobodno vreme sam provodio u ribolovu. Nije mi bilo teško da ustanem u četiri ili pet izjutra,  vozim bicikl i po desetak kilometara da bi došao do dobrog mesta za pecanje. Ne znate vi kakav je užitak doći do kanala punog ribe, kada vas pre toga Đole i Gaša prevedu preko najdužih oranica, ili kada vas Joca povede na pecanje usred kiše, pa više vremena provedete noseći bicikl nego vozeći ga.

Kasnije se to sve promenilo. Postao sam ozbiljniji, ali ne previše. Jednostavno u mojoj prirodi je to da sam uvek nasmejan i spreman za šalu, kojim god poslom da se bavim. Sada mnogo manje izlazim, ali se svremena na vreme nalazim sa drugarima u “Volejbolu“, najčešće sa Banetom i Belim na kafice i pićencetu.

            Posao, napredovanje, Institut...

            - Odmah nakon završetka studija, otišao sam na civilno služenje vojnog roka u izdavačkoj kući “Pančevac“. Tamo sam proveo divnih devet meseci, sa zaista kvalitetnim ljudima koji su me mnogo tome naučili, gde sam video po prvi put u svom životu, kako funkcioniše jedan kolektiv.

            Moj prvi posao bio je u srednnjoj elektrotehičkoj školi “Nikola Tesla“ u Pančevu, kao profesor stručnih predmeta vezanih za energetiku. Međutim, to me nije preterano zanimalo, pa sam nakon samo dva meseca promenio posao. Dobio sam posao kao inženjer u Elektrotehičkom institutu “Nikola Tesla“ u Beogradu, gde i sada radim. Centar za elektroenergetske sisteme bavi se pre svega planiranjem razvoja distributivnih i prenosnih elektorenergetskih mreža. Naravno, pored toga, bavimo se i izradom drugih studija i elaborata vezanih za kompenzaciju reaktivne energije, izradu raznih dinamičkih modela, naučno-istraživačkim radom itd.

            Posao je veoma zanimljiv, i zaista ga volim. Upoznajem mnogo ljudi, stičem nova iskustva, i uvek naučim nešto novo. S obzirom da dosta vremena provodim na terenu, kako u našoj zemlji, tako i u inostranstvu, upoznajem mnoge krajeve, mentalitete ljudi i njihove načine življenja. U ovom poslu izgledi za napredovanje su više nego dobri. Od pozicije mlađeg saradnika i diplomiranog inženjere možete dogurati do samostalnog savetnika i jednog doktora nauka. Centar u kome radim sačinjavaju većim delom inženjeri mojih godina i nešto stariji, ambiciozni i ženjni znanja, što daje motiv više za dokazivanjem. Planiram su da u narednih nekoliko godina upišem doktorske studije.

            Stoni fudbal...

            - Kao što sam i pomenuo, još kao mali počeo sam da igram stoni fudbal. Prvo je to bilo sa ocem na seoskim slavama, gde sam redovno gubio. Pošto me je zadirkivao rešio sam da više ne osetim gorčinu poraza, barem ne od njega, i počeo da vežbam. Čitavo moje društvo počelo je da se bavi ovim zaista, za mene, interesantnim sportom. Nakon samo godinu dana vežbe, dotigao sam nivo znanja i spretnosti da pobedim svoga oca i da dobijem na samopouzdanju da nastavim da igram. Međutim, uživanje u ovom sportu nije dugo trajalo, jer su nas svakodnivne obaveze vezane za posao i školu odvratile od njega. Ali kad god je postojala šansa da zaigram stoni fudbal, to sam i uradio. Uvek mi je bio san da osnujemo klub u stonom fudbalu. I konačno mi se ta želja i ostvarila. U poslednjih nekoliko meseci, upoznao sam ljude iz Starčeva sličnih interesovanja, i uz njihovu pomoć uspeli da osnujemo klub. U novoformiranom klubu sam trnudno na poziciji predsednika, a to mi daje dodatni motive. Do sada smo održali nekoliko turnira u saradnji sa gostima iz Pančeva, koji imaju svoj klub vić nekoliko godina. Svaki turnir prođe u dobrom druženju i prijateljskoj atmosferi do sitnih sati. Ovom prilikom želim da pozovom sve one koji vole ovu vrstu zabave da dođu svake nedelje u 18 sati u KKK u Domu Kulture Starčevo, da se dužimo i zabavljamo uz stoni fudbal.

            Starčevo, danas?

            - Isreno rečeno, imam pono reči hvale za svoje selo. Ako se malo osvrnemo na okolna mesta, videćemo da smo mnogo, mnogo ispred ostalih. Poredeći samo infrastrukturu koju imamo, broj stanovnika koji se sve više i više uvećava, mogu reći, kao večiti opitmista, da Starčevo očekuje blistava budućnost. Uopšte, ponosim se što sam Starčevac. Jedina stvar koja kvari ovu moju seosku idilu jeste uvek prisutna priča o zagađenju. Zaista ne znam način kako da skrenemo pažnju drugih ljudi na ne samo naš problem, vić problem svih žitelja opštine Pančevo.

            Na kraju Mića, duša od čoveka ne skidajući osmeh sa lica, poručuje mladim sugrađanima:

            - Provedite svoj život u smehu i zabavi, jer to će vas učiniti srećnijim i zadovoljnijim u onome što radite. I naravno, vredno učite, jednog dana će vam se to isplatiti, koliko god vam to sada glupo zvučlo. Takođe, navratite ponekad u KKK na koju partiju stonog fudbala, za to sam uvek spreman.

razgovarao

Jordan Filipović

Vrh strane

 

 

Glavni i odgovorni urednik Petar Andrejić, izdavač Kreativni kulturni klubE-mail: [email protected]

© 2009. Webmaster

Sajt je optimizovan za IE 7 i rezoluciju 1024 x 768