Internet izdanje broj 155 od 28. februara 2007.


Aktuelno
Društvo
Intervju
Kultura
Sport
Naslovna strana
 
Redakcija
Starčevačke novine na kućnu adresu

 

Komentari

 

 

Pobeda za boljitak

 

Pre neki dan, 25. februara, obeležena je godišnjica pobede Koalicije “Zajedno“ u pančevačkoj opštini. Značajan jubilej, što se tiče i našeg mesta. Te 1996. godine, ista koalicija je pobedila i na izborima za tada Mesni odbor MZ Starčevo, a danas Savet MZ. Ta pobeda je označila početak neke nove politike u selu, politike razvoja i boljitka.

Boljitak se ogleda u svakodnevici, bar što se tiče komunalne sfere. Te 1996. godine, Starčevo je i bukvalno bilo u mraku - većina bandera nije imale rasvetu, a one koje su imale, nisu odavale svetlost jer je “Elektrovojvodina“ isključila javnu rasvetu zbog velikog duga. Po tom mraku, lako je bilo upasti u kaljugu jer je većina ulica bila bez asfalta, a kada ste već upali u blato, tu nije bio kraj nedaća jer je mogla da vas pojuri neka džukela ili čitav čopor pasa, jer nije bilo koga da ih ukloni sa seoskih ulica.

Ulice su danas uglavnom pod asfaltom. Neke šire, neke uže, ali su asfaltirane. Svetla ima dovoljno, da i po najmračnijoj noći možemo svi da se dobro pogledamo u oči. Ima i džukela, ali one su ili na lancu, ili su pale pod naletom službe “sanitacije“. Ima ih koje laju, ali one ne ujedaju.

Zato ujedaju lisice, i to besne. Jedna takva je došetala do Letnje ulice i tamo pokušala da “olakša“ pušnicu. Nije u tome uspela, ali je zato Starčevo proglašeno zaraženom zonom.

Nije to strašno, i ranije smo bili “zaraženi“, ali optimizmom i željom da nam bude bolje. Utisak je da smo se opet negde “zaglavili“, a vesti koje dopiru sa štampanih i elektronskih medija, uglavnom podsećaju na sivu i “sabornu predrambujevsku“ atmosferu. Čudno je, kako svi znamo šta se događa i šta će na kraju biti, a toliko smo indiferentni prema stavovima koji nas vraćaju na početak kraja rešavanja problema Kosova i Metohije, na 1999. godinu. Jesmo li, zaista, narod koji toliko kratko pamti?

Pamtim vreme početaka borbe za ideale demokratije i protiv bivšeg režima  koji nikako nije hteo da se suoči sa stvarnošću. Bila su to, svakako, vremena puna izazova, ali i vremena za ”kaljenje” koja su kasnije poslužila za mnoge uspešne političke karijere. Današnja vremena su drugačija, a i neki novi, mladi političari, takođe su drugačiji. Kod njih je mnogo toga jasnije - nema tu nikakvih ideala; ili je u pitanju ogoljena mržnja, ili samo želja za “muljanjem“ i materijalnim profitom. Neki momci nemaju pojma ni kako se pristupa političkoj borbi, nemaju ni stila, a ni što bi se reklo, šlifa. Oni bi nešto odmah, preko noći, a to ne ide baš tako. Zasucite rukave, dragi prijatelji, radite u interesu građana, pokažite im da želite da im omogućite bolji život, kvalitetnije komunalno okruženje, žrtvujte se za njih, pa kad steknete poverenje građana, zamolite ih da vas podrže i glasaju za vas. A onda, radite za interes građana, a ne za svoj račun.

Petar Andrejić

 

Besnilo!

 

Povrh svih nedaća našla se i jedna lisica da nam život zagorča, što je onomad pronađoše lovci u jednom dvorištu na rubu našeg sela, niže prema ritu. Malo je što trpimo “ujede“ raznih pasa svih rasa, kerova, džukela i mnogih drugih “životinja“, još je i jedna tako “lukava i opaka zverka“ morala da se ustremi, baš, na nas!

Uz sve poštovanje ozbiljnosti situacije i shvatanja koliko jedan takav događaj može izazvati posledica, odgovorno tvrdim da je “toga“ u našem okruženju, više nego, na pretek! Jeste ova lija dobrano “zapenila“ i jeste da je i “gricnula“ par kučića-lutalica, ali to će se već nekako uz pomoć adekvatnih službi lokalizovati i iskoreniti! Malo će da poradi “sanitacija“, malo lovci, malo vakcinacija, malo i mi sami, jer ćemo se povinovati svim neophodnim nalozima kompetentnih organa.

I tu bi se, naizgled, priča o besnilu mogla zaustaviti. Ali, avaj, ne potiče to “besnilo“ o kojem želim da pričam, od jadne, male lije! I ne “leči“ se grupisanjem lovačko-higijensko-veterinarskih snaga, niti se razaznaju otisci ujeda jasno na našoj koži! To BESNILO koje nas razjeda mnogo je dublje od onog lijinog s početka priče, i mnogo se podmuklije uvlači kroz naše pore, a teško i sporo (skoro, nikako) eliminiše iz naših organizama! Pogotovo, iz naših glava, tačnije, mozgova!

Ako nije jasno o čemu je reč, evo očiglednog primera. Gledali ste, ili, bar, čuli da je odigran 128. večiti derbi (uzgred, “moji“ su, konačno, razvalili “njihove“), dakle, praznik sporta na ovim prostorima, a, bogami, i mnogo šire. Ili je to tako negda bivalo. Pitajte me da li sam prisustvovao ovom spektaklu? I, da li to činim poslednjih godina? Odgovor je NE! Ili, još bolje - ne, hvala! A, zašto? Zato što, ipak, dovoljno volim sebe, ili, možda, zato što, još više, prezirem nasilje!

Kako god okrenete, stvar stoji naopako: ili se plašite, ili vam želudačna kiselina definitivno nije toliko jaka da svari sve te grozote. To znači samo jedno - da bi ste danas “uživali“ u “derbiju“, morate biti, ništa drugo, nego - prava, pravcata zver! I, da ne uvredim “ta divna stvorenja“ , koja se samo nominalno nazivaju zverima - lavove, tigrove, medvede i mnoge druge, koji nasilje upražnjavaju, samo da bi se prehranili ili odbaranili, ove “zveri“ bi ispravnije bilo nazvati monstrumima, frankeštajnima, sadistima, krvolocima... Ili, još ispravnije - UBICAMA!

I, nisu samo derbiji problem: ima takvih “derbija“ na svakom koraku - u kafanama, kafićima, autobusima, na ulicama, pa, čak, i u školama! A, ishodi tih “utakmica“ jasno su vidljivi - dovoljno je da zaređate grobljima, bolnicama, banjama...

I, sve to, na žalost, nije nepoznato savremenom svetu u globalu. Ona što je za nas autentično je to, da su svi ti monstrumi, sadisti i njihovi mentori (oni, naročito!), na pijedestalu društvene piramide i da više nijedna “Sablja“ ili zakon o sportu ili nešto treće, ne može da ih “poseče“! Ili, to, samo tako nama pesimistima (ili, pak, realistima) izgleda! Daj, bože, da grešim.

Dotle, čuvajte se lisica, vukova i ostalih zveri, a najviše “vukodlaka“!

Umalo da zaboravim, u Republici ništa novo, osim što je pomenuta lija izazvala pravu pometnju, što je dalje ekstremno toplo za ovo doba godine, što počinju prolećni radovi na infrastrukturi: putevima kanalizaciji, gasifikaciji, izgradnji tribina i drugo, odbojkaši dobro guraju u Prvoj B ligi, fudbaleri igraju pripremne utakmice, obeležena školska slava Sveti Sava u “novom ruhy“, održan je, u izuzetnoj atmosferi Treći festival akustične gitare “Gašini akordi 07“, a pobedio je, niko drugi, do čovek iz Novog Sada, pod pseudonimom “Mister D“, uz napomenu da je toga dana izbačen stana i nije imao novca ni za put do Starčeva! Ipak, ima Boga...

Jordan Filipović

 

Radio

 

Krajem pedesetih godina prošlog veka, kad je napokon došla struja u Starčevo, stvoreni su i uslovi za poboljšanje informisanja ljudi. Mogao je onaj koji je uveo struju u kuću da kupi i radio, pa iako je ta čudna sprava iz koje se moglo čuti različite muzike, razne vesti i slično, bila skupa,  bilo je familija koje su to mogle sebi da priušte.

No, oni koji nisu imali ni struju, pa ni radio, bili su primorani da budu ”dobre komšije”, pa da s vremena na vreme odu kod onih koji su ga imali, na druženje i zajedničko slušanje radija.

Pre ovoga, da tako kažemo modernog doba, ljudi su se koristili detektorima, to jest radio aparatima koji je radio pomoću nekog kristala, kalema, velike, dugačke žice koja je služila kao antena, dobrog uzemljenja i promenljivog kondenzatora i na kraju bile su potrebne dobre slušalice. Najbolje su bile one iz starih ruskih tenkova, ali su bile retke, ili je trebalo biti dobar s nekim od telefonista na telefonskoj centrali.

Nedostatak takvih malih aparata bila je ta što ih je mogla slušati samo jedna osoba, a dobra što nije trebala struja. Stanice su se birale pomoću igle s kojom se doticao kristal.

No, kako sam već rekao, struja je donela i promene. Ali radio nije, kako bi rekli, ”zvrndao” po ceo dan bilo da ga neko sluša ili nekome samo pravi društvo.

Radio se palio samo u određeno doba dana ili večeri, radi nekakve štednje ili su nekad ljudi mislili da će se radio potrošiti, a radio troši i struju.

A šta se naviše slušalo? Sećam se da se obično obavezno slušalo ”Veselo veče” Radio Beograda, kolaž emisija koja je u sebi sadržala pesame, šale, ironije i tome slično. Kako u našoj kući nije bilo struje sve do 1963. godine, najčešće smo odlazili da slušamo radijo kod Zoljara i to naročito u zimskim večerima subotom ili nedjeljom. Kod tih odlazaka bilo je i interesantnih situacija. Kako su Zoljarovi imali jako opasnog psa i kad su ga uveče pustili na avliju, teško ga je bilo uhvatiti i čvrsto držati dok bi mi ušli u kuću. Najlakše je bilo ući s ulice kroz prozor. Znalo se dogoditi da u isto vreme prolazi večernji autobus za Omoljicu, pa se posle prepričavalo kako kod Zoljara neki ljudi ulaze kroz prozor.

Ponedeljkom se slušala emisija za pomorce koju je davao Radio Zagreb, a to se najčešće slušalo radi dalmatinskih pesama, a i radi pozdrava koje su familije upućivale svojim pomorcima na brodovima.

Slušale su se i razno razne vesti, a interesantno je bilo i čuti kavo će biti vreme. Dok nisam pošao u školu, kao mali dosta vremena sam provodio kod svog dede Miše Brajca. On je imao radio marke RIZ model ”Jadran 59”. Sklala, tj raspored stanica je bio napisan na dugačkoj staklenoj ploči s prednje strane, imao je dva velika točka za nameštanje stanica i za pojačavanje zvuka, a pri dnu je imao tipke s kojima se uključivao i isključivao, biralo talasno područje. Kako se deda Mišo bavio politikom, voleo je da sluša i radio stanice iz tako zvane ”slobodne Evrope” kao što su londonski BBC, Radio Madrid, Radio Deutsche Njelle Koeln i slične.

Još jedna stvar je bila interesantna: Radio Budimpešta je svaki dan u podne, kao znak tačnog vremena davala zvonjavu s poznate budimpeštanske katedrale, dok je Radio Beč davao u podne snimke zvona iz različitih mesta i raznih crkava.

Slušao sam i Radio školu za decu i još neke emisije.

Tako je to nekad bilo...

Vinko Rukavina

 

Vrh strane

 


 

Glavni i odgovorni urednik Petar Andrejić, izdavač Kreativni kulturni klub

E-mail: [email protected]


© 2007. Webmaster