ПРВЕ СЕОСКЕ НОВИНЕ, ОСНОВАНЕ 1994.

Broj 181 • 28.02.2009.

  Redakcija Starčevačke novine na kućnu adresu Glavna strana
Aktuelno
Društvo
Intervju
Kultura
Sport
Naslovna strana

 

 

Komentari

 

            Pored svih aktuelnih kriza, najzad i jedno svetlo na kraju ovog mračnog gangstersko-tajkunskog tunela. Svetlo, koje stidljivo tinja tj. vijori u vidu “lepršave zastave“ iz napaćenog centra, još napaćenije automobilske industrije, ultraprenapaćene nam Otadžbine. I, to na potrošačku kredu ili varijantu staro za novo! E, da li će ovaj naš običnosmtrnički narod još jednu takvu “blagodet“ uspeti da “preživi“...

 

U epizodi: Putovanje

 

Tračoslava (stojeći nasred sokaka zureći zadubljeno u novine): - Ma, jel' možno?! Opšta navala za nove automobile... Odloženo na 7 godina! Rata manja od sto evrova! Ma, divota... Šta ti, moj komšo, dumaš na tu temu?!

Šeširdžija (nailazi na traktočetu usred ledene zimoće):  - Ma, ka'ka crna divota, slatka moja komšinka! Di da nafatam tol'ke novce?! Sto evrova?! Pa, de i da me krene, da bude i rodni' godina, i otkupa, i redovni' isplata, i izvoz, i... Pa, sve i da onaj “obešenjak“ isplati suncokrete - dal' ti veruješ poslen svih komendija i komendijaša, da i ovo nije neka od njinih smicalica! Ta, jedino se još mogu uzdati u ovo moje raspadnuto traktorče! E, još da bi mu zamen'o zadnje gume...

Tračoslava (ubeđeno): - Daaaj, komšo, šta si gavran! Samo nešto gačeš... Di je vera u ljude, a neki misle da su i političari to! Mislim - ljudi! Nije da sam baš sto-posto sigurna, al' ako su obećali može biti da ćedu jedared i nešto da ispune! Evo, kažedu i da se mogu za stara kola dobiti nova! Mog'o bi i ti tu tvoju šklopociju od traktorčeta! Kašljuc, khhh...  (dim)

Grmalj (zaustavivši se u abnormalno kloparavom i zadimljenom varburgu iz oko 1970. godine): - De, čiča, miči ta solunska borna kola odavle! Pravi mesta za varburdžini! Šta mi krkljate tu?! Mnogo ste mi fini! Ma, neb' ga dao ni mi ponude pet oni' puntova! Koji, bre, puntov?! Ma, ni za belu “mečku“! (turira, proizvodeći dimne zavese alarmatnih razmera!)

Sponzorojka (nailazeći s dečkom u džipu marke pajero u sred kovitlaca): - Kašljuc, kašljuc... Znaači, alo, ljak-se! Vozi tu kršinu, pogušićeš nas tim bojnim otrovima, jeee! Mis'im, bruka - totalno nam se zacrnila šajbla! Mis'im, koštao nas džip pedeset soma, al' izgleda niko to ovde ne zna ceni!

Grmalj (zaturira još jače):  - Ajde, ajde, malo gareži ne da škodi! I, nemo' da mi vređaš makinu iz starog-dobrog DDR-a! To je bilo vreme - Istočni blok! Znao se red i disciplina! Nije mogla svaka čavka da širi perje... I, to još nafatano na onu stvar!

Student (nabasa na biciklu posred leda!): - O-ho! Kakav je ovo saobraćajni kolaps! Kakve to miomirise imamo? A, tu su i predstavnici svih voznih struktura vajne nam otadžbine - i traktorsko-luzerajska, i dvotaktno-krševita, i džipovsko-biznismenska, i studentsko-ciklična Srbija! Pitam se šta je samo omelo kamiondžijsko-kursadžijsku...

Tračoslava (usplahireno): - A, mi baš malko divanili o ovim novim kolima što nudi država, kad ono nastade gužva.

Student: - Pa, naravno! Čim se ponudi nešto naizgled povoljno, odmah nastane gužva, kolaps, zakrčenje, a bogme, i povremeno dođe i do guše(a)nja! Samo, naš narod je već poodavno oguglao na te “štapove i šargarepe“! Ne da on više tako lako svoju banku nad bankama - nezamenljivu i neuništivu slamaricu!

Grmalj:  - Ma, ne znam, baš! Jedan moj pajtaš je, bogomi, već dobio tog puntova, drugi većma uplatio, a treći juče bio petstopeti u redu! Ako, je već tak'a navala - valja porazmisliti! A, i onaj moj varburdžini se sve teže pali u poslijednjih 10-15 ljeta! Nijesam ni ja mimo svijeta!

Student: - ... pa ga i nije loše zameniti po sistemu staro-krntijasto za novo-dinki-fijatovsko! Komšijska sujeta je ono što najviše “ugrožava“ naše blindirane štekove! Sada, kada više nema monumentalnih piramidalnih navlakuša, dobra je olinjala “zastava“! A, kad krene “stampedo“ (na punta!) prava je sramota ostati “mimo svijeta“!

            I, svi su oni tako, slučajno ili namerno, ali, ipak, zajedno, nastavili da čekaju neke bolje automobile...

 

 * * *

            Ah, da, umalo da zaboravim - u starčevačkoj opštini ništa novo, osim što je zima opasno zagudila kad joj (po ko zna koji put?!) vreme nije, radi se na kanalizaciji i po nemogućim uvjetima, Škola obeležila slavu uz prisustvo vladike Nikanora, JKP proslavio Jerarhe, pčelari priredili skupštinu, već legendarna tabla dobrodošlice u Opštinu uzdrmala ceo grad, a starčevački motoristi pokazali da postoje u zavidnom broju! Videćemo da li će novoformirani Moto-klub “Neolit“ moći ravnopravno da se utrkuje sa starijom pančevačkom braćom “kojotima“.

Jordan Filipović

 

 

 

Šta se nekad jelo...

 

 

O Pokladama, a i o Prelu sam već pisao. I jedan i drugi običaj karakteristični su za ovaj deo godine. Pregledavajući šta sam o ovim običajima pisao, uočio sam da baš nisam opisao šta se uobičajeno jelo tih dana.

Pa da prvo opišem šta je to bilo za Poklade.

Pokladna nedelja bila je uobičajena, kao i skoro sve nedelje kroz godinu, a nedeljni ručak u Banatu je karakterističan. Obavezna je supa ili kokošija ili goveđa sa pravim domaćim rezancima, a onda kuvanog mesa i sosa i na kraju nekakvo pečenje. Obavezni su bili i kolači. Za običnu nedelju domaćica je mesila kolače ili po želji ukućana ili je to bio njezin izbor. Kako su Poklade posebno vreme u godini, tako su se na ovaj dan pravili i posebni kolači - šprickrofne.

Za šprickrofne prvo treba skuvati kulju od brašna, najbolje mešanog oštrog i mekog i to na - pola voda-pola mleko i još se doda malo nekakve masnoće, putera ili margarina. Kad se kulja ohladi u nju se dodaje bar šest jaja i to jedno po jedno dok se sva dobro ne umešaju. Kad je testo gotovo s posebnom špricom se spušta u vruću masnoću i tako se prže dok ne porumene. Kad porumene, izvade se na tacnu, pospu se sa šećerom i cimetom i tek onda se mogu poslužiti.

Trebalo je toga dosta ispeći, prvo za familiju, a drugo za agove koji su obilazili skoro svaku kuću, a i njih je trebalo s nečim poslužiti. U Pokladne dane, mislim da je selo mirisalo na cimet i šprickrofne.

Prela su se kao što sam pisao održavala u zimske radne dane, kad se nije drugo ništa moglo raditi, nego jedino sedeti u toploj sobi i raditi neki ručni rad.

Da domaćica kod koje je bilo prelo ne bi gubila previše vremena na pripremanje jela koje će poslužiti ostalim preljama, obično su to bila neka jednostavna jela ili su se mogla pripremiti i koji dan ranije. Tako se na stolu moglo naći i pitije ili pak neko drugo jelo koje je moglo i hladno da se posluži. Za društvo koje se takođe skupljalo na prelu, a trebalo ih je nečim poslužiti na stolu se našlo i nešto, da tako kašem, za grickanje.

Veče uoči Prela kad se ložila furuna, napunio bi se neki lonac kukuruzom u zrnu, lonac bi se napunio vodom, dobro poklopio i stavio u kraj furune. To bi se polako celu noć  krčkalo u furuni i na dan Prela bilo bi spremno za jelo. Obično je to bio kukuruz, onaj naš domaći, osmak, stodani ili šećerac i koji kad se skuvao, ljuska mu je popucala i vrlo lako se odvajala. Kod nekoga se još od jeseni sačuvalo i ludaja. Naročito kod onih koji su u kući imali podrum pa za ludaje nije bilo opasnosti da se smrznu.

E, kod tih domaćica na ponudi se mogla naći i ludajnica. Za pripremu ludajnice, domaćica je ipak morala da odvoji malo više vremena. Ako domaćica nije htela da gubi vreme, jednostavno je izrezala ludaju na komade i ispekla u rerni ili u furuni.

Ako je bilo ludajnice, obično se kuvala i paradajz čorba, a ukuvali bi se trganci od okrajaka testa koje je ostalo od rastezanja.

Nakon svega ovoga možda je nekom pošla i voda na usta, ili je dobio apetit, a možda je neko dobio i ideju.

Za prelska jela još nije kasno. Zima još traje, a ima i snega.

Na žalost, Poklade su prošle, pa ako se neće kršiti tradicija treba čekati do sledećih za šprickrofne.

Ja bih ipak prekršio tradiciju.

Vinko Rukavina

 

 

 

Zakoni u iščekivanju

 

 

            Pred nama je evropski put, to je sada već nesporno. Do kraja tog puta i do njegovog krajnjeg cilja postoji niz regulativa koje naše zakonodavstvo treba da prihvati od razvijenih zemalja. Neki od tih zakona se tiču konkretnih stvari, a neki su iz resora ljudskih prava. Pomaka uvek ima, ali potpuno je opravdano nezadovoljstvo brzinom reformi, najviše zbog toga što su građani dugo očekivali boljitak, a političari su širokogrudo obećavali.

            Jedan od preduslova za priključenje porodici evropskih naroda je zakon o denacionalizaciji tj. povraćaju imovine oduzete nakon Drugog svetskog rata. Taj uslov su u fazi pristupanja morale da ispune mnoge države članice bivšeg Varšavskog pakta, a danas zemlje Evropske Unije. Zakon nalaže da se sva imovina konfiskovana građanima i pravnim subjektima nakon rata, mora vratiti u naturi, ili se vlasnici moraju odgovarajuće obeštetiti. Naši zakonodavci su po ovom pitanju obavili jedan važan deo posla, a to je evidentiranje oduzete imovine, tako da sada postoji tačan registar pokretnosti i nepokretnosti koje moraju biti vraćene. Bilo je čak i govora da novac za ovu namenu postoji u državnoj kasi, ali predlog ovog zakona još nije u skupštinskoj proceduri. Dobar deo nacionalizovane imovine je nezakonito privatizovan, a čini se da je cilj dugogodišnjeg odlaganja baš taj, inkasiranje novca od prodaje imovine u državnim rukama koja je otuđena nakon rata. Dosad je nacionalizovana imovina i vraćena određenim subjektima kao što je SPC i porodica Karađorđević. Najnovija vest je i da je Katoličkoj crkvi u Pančevu vraćen restoran “Park“ i Upravna zgrada “Trgoprodukta“. Iz priloženog se da zaključiti da će restitucija uskoro biti izvršena i prema privatnim licima, a da li će zakon biti odgovarajući, ili će biti loš po vlasnike imovine, to ćemo sačekati.

            Veoma važan zakon koji mora što pre da se usvoji je i Zakon o zabrani diskriminacije. On se tiče isključivo zaštite ljudskih prava i spada u set mera koje se moraju preduzeti i u cilju promene našeg mentaliteta, a ne samo zbog ispunjenja obaveza pri pristupu EU. Nacrt zakona o zabrani diskriminacije je od strane ministarstva za rad i socijalnu politiku poslat na razmatranje Venecijanskoj komisiji, a očekuje se da će do kraja godine biti pred poslanicima. Usvajanje ovog zakona bi bio veliki pomak, s obzirom na to da do sada nismo imali sveobuhvatni zakon koji bi pokrivao oblast zaštite ljudskih prava. O usvajanju ne bi trebalo da bude polemike, ukoliko smo društvo doraslo tekovinama savremene civilizacije. Sve društvene grupe koje se osećaju diskriminisane, ovim zakonom bi bile maksimalno zaštićene. Donošenje antidiskriminacionog zakona je od velike važnosti za nacionalne zajednice, LGBT populaciju, osobe s hendikepom, Rome i mnoge druge koji imaju poteškoća u ostvarivanju svojih prava.

            Gore navedeni zakoni dokazuju evroskepticima da “nalogodavci“ iz EU nemaju cilj da nam nametnu nešto van interesa naroda, vec da svi uslovi EU imaju cilj da naše društvo sledi svetski razvijene demokratije.

 

Dalibor Mergel

 

 

Skupština - fenomen br. 19

 

 

            Mnogo se ovih dana polemiše o ovom najvišem zakonodavnom organu Republike Srbije. Ako zaista napravimo poređenje sa organom nekog organizma, shvatićete da smo ozbiljno bolesni. Svaki bi doktor do sad već predložio neku hitnu operaciju. :)

            Kako nismo lekari, a naša skupština nije naš organ, tako da na njega ne možemo uticati, ali možemo kritikovati, ili bar pokušati.

            Poslednjih dana ona liči na jedno veliko igralište, gde su se skupila razna razmažena derišta, tačnije njih 250, kojima uzgred nedostaje “malo“ elementarne kulture. Drugačije rečeno,  sve bi se mogo svesti na ovu poznatu rečenicu: “...ludnica je kanda otključana širom ostala, prover'te molim vas...“.

            Skupština bi po svojoj definiciji trebala da se brine o stanovnicima države, koji su, uzgred, glasali za poslanike koji se u njoj nalaze i da olakša živote stanovništvu zemlje Srbije i njenim državljanima koji žive negde “preko“. Ona donosi budžet, zakone, itd... A poslanik skupštine bi trebalo da bude učen čovek, oličenje časti i poštenja. Pošto mnogi poslanici ne mogu ni ove osnovne stvari da ispune, o daljim performansama nećemo govoriti... :)

            Kako malo pre pomenuto liči na jednu lepu bajku, a kako bajke od detinjstva znamo nisu istinite, onda bolje preći na priču o našoj skupštini... :)

            Sve je počelo od izglasavanja budžeta, oko koga se većalo i većalo, i dok su naši tako većali i većali, na drugom kraju sveta japanska skupština je odobrila najveći budžet u istoriji svoje zemlje zbog recesije koja će nas sve zahvatiti ove godine, i naravno budžet je izglasan na vreme. Nama je ipak malo  falilo da pređemo na privremeno finansiranje, što bi u trenutnim ekonomskim uslovima, bio vrhunac neodgovornosti.

            A onda su poslanici shvatili da nikao ne mogu da rade ukoliko pored svih uslova koje već imaju, nemaju i direktan prenos na drugom kanalu RTS-a, kome je, uzgred, “Ranjeni orao“ dao krila da se pobuni, jer za razliku od “orla“, skupštinu niko ne gleda, sem možda Milice iz serije “OTVORENA VRATA“. Neke poslanice su posetile svog omiljenog šanera i kupile zebraste, tigraste i ostale modne detalje, poslednjeg modnog krika, da ne kažem vriska, ne bi li se rejting povećao. Naravno skupština ne može da ima tako dobar rejting kao “VELIKI BRAT“, “GRAND SHOW“, “SURVIVOR“, ali ako je preimenuju u “Animal planet uživo“, stvari bi mogle znatno da se poprave... :)

            I kao šlag na ovu skupštinsku papazjaniju imali smo jedan verbalni okršaj, koji je gore pomenuti rejting svakako povećao, a godina je tek počela...

            Bilo kako bilo, naša skupština ima trenutno nekoliko bitnih funkcija, među kojima su nebriga o građanima zemlje Srbije, prehrana poslanika u recesivnoj godini po simboličnoj ceni od 100 dinara i stvaranje novog rečnika psovki i uvreda.

 

Miroslava Kovačević

 

 

Neodgovornost ili neznanje

 

 

Gradski oci Grada Pančeva podelili su pare namenjene za sport. Svi su nezadovoljni, a opšti utisak je da kriterijuma nije ni bilo, već ko je bio “bliži“, taj je zahvatio više. Starčevački klubovi su dobili: OK Borac - 190.252; FK Borac - 172.956; ŽOK M-tim - 92.243;  Džudo klub Akademija Jočić - 80.713; KK Borac - 63.413. Ukupno: 599.577 dinara. Budžet za sport je bio oko 23.000.000 dinara, a najviše para su odneli savezi ili režija (plate itd.). Najveća nepravda učinjena je prema Odbojkaškom klubu Borac koji se takmiči  u Super ligi a dobio je jedva 190.000, a pančevačke “Lavice“ (ŽOK Dinamo), koje su u istom rangu takmičenja, dobile su 1.900.000! Deset puta više! Pitam se, na osnovu kojih kriterijuma? Još jedno poređenje - pet starčevačkih klubova dobilo je koliko i klub američkog fudbala “Panters“ (ima tri kluba u Srbiji)!? Opet ne znam na osnovu kojih kriterijuma... Od 11 fudbalskih klubova najviše je dobio Mladi Radnik sa Starog Tamiša - 269.087, koji se takmiči se u Vojvođanskoj ligi - istok. A u južnobanatskim ligama raspored je sledeći:

 

1.  Borac (Starčevo) 172.956  
2.  Sloga (B. N. Selo) 161.426  
3.  Mladost (Omoljica) 155.660  
4.  Budućnost (B. Brestovac) 155.660  
5.  Jugoslavija (Jabuka) 144.130  
6.  Mladost (Vojlovica) 138.836  
7.  Železničar (Pančevo) 133.877  
8.  Dolovo 74.948  
9.  Jedinstvo (Kačarevo) 74.948  
10.  Glogonj 63.417  
  Ukupno: 1.275.858 dinara.

    

Deset južnobanatskuih fudbalskih klubova dobili su, zamislite, kao Karate klub Dinamo - 1.221.602, ili Atletski klub Dinamo - 1.269.823. E ovde znam kriterijum, onaj sa početka teksta - “bliži“ su bili Predrag Stojadinov (karate klub) i Mile Ugren (atletski klub), obojica zaposleni u Sportskom savezu Pančeva. Sve u svemu sramota!

Zoran Stojanov

 

 

 Vrh strane

 

 

Glavni i odgovorni urednik Petar Andrejić, izdavač Kreativni kulturni klubE-mail: [email protected]

© 2009. Webmaster

Sajt je optimizovan za IE 7 i rezoluciju 1024 x 768