Internet izdanje broj 150 od 30. septembra 2006.

 

Redakcija

 

 

 

 

Intervju

 

 

VLADO SAVIĆ, ČLAN SAVETA MESNE ZAJEDNICE STARČEVO:

 Sve je dobro, osim Škole...

 

Vlado Savić, donedavno član Školskog odbora Osnovne škole, krivicu za loše rezultate pronalazi u direktorki škole. Zadovoljan urađenim u selu. Savić je do nedavno bio član Opštinske stranke, a nakon njenog raspada, član je  Demokratske stranke.

 

          Zašto ste se kandidovali za člana Saveta Mesne zajednice?

          - Kandidovao sam se preko svog prijatelja Damira Turca, zapravo kao kandidat Opštinske stranke. Jedno vreme sam bio vrlo aktivan, krenuo sam vrlo ambiciozno i ušao u Savet.

          Koliko ste aktivni u Savetu?

          - Nisam nešto naročito aktivan u Savetu Mesne zajednice. Kada sam ušao u Savet, krenuo sam zanesen svojim godinama, svojim znanjem i iskustvom. Međutim, naišao sam na tvrd zid, ekipa koja je ovde radila već godinama nije želela da ima posla sa ovakvim zanesenjakom. Smatrao sam da moram, po svaku cenu, da uđem u predsedničke strukture, to se završilo tako gde sam ja postao vrlo ljut na njih, zatim na samog sebe. Kasnije kada sam shvatio kako funkcioniše Savet, mogao sam da se uključim, ali prešao sam u Službu zaštite životne sredine u “Petrohemiji“, gde sam jako, jako angažovan i nisam imao vremena. Propuštao sam sastanke Saveta i udaljavao se od te priče.

          Šta sada mislite o njihovom radu?

          - Danas, kada su se strasti smirile, mogu reći da je ekipa koja radi u Mesnoj zajednici odlična. Moram da pohvalim članove Saveta, sa kojima se dobro poznajem, sa nekima i privatno družim. Bilo je nesporazuma, krivice sa moje strane, malo i sa njihove, ali sada je to za nama.

Da li su vam bile dodeljene neke obaveze ili funkcije kao članu Saveta?

          - Bio sam član Školskog odbora, zatim se ispostavilo da nemam prava da budem član, iz razloga što su mi deca učenici iste škole. Bilo mi je jako žao što sam morao da napustim Odbor, jer sam se tamo pronašao, zanima me prosveta i mislim da bih mogao da pomognem u mnogo čemu. Indirektno sam pokazao želju da bih voleo da radim na zaštiti životne sredine, to radim i u firmi, a to je moja uža struka. U Savetu za to je zadužen gospodin Milan Antonijević, nisam smatrao da treba da radim sam, već sam mogao zajedno sa njime.

          Bili ste član Školskog odbora, a i deca su vam učenici OŠ “Vuk Karadžić“, šta mislite o stanju u školi?

          - Ne bih želeo da, ovo što imam da kažem, zvuči neprijateljski prema direktorki škole. Bio sam nekih godinu dana u Savetu roditelja i godinu dana u Školskom odboru, mogu reći da sam vrlo nezadovoljan opštim stanjem u školi. Novine su pisale da su naši đaci pokazali najslabije znanje na prijemnom ispitu za srednje škole. to je slika i direktora škole i pedagoga. Odnos između kolektiva i direktorke je jeako loš, odnos Škole i Mesne zajednice je, opet zahvaljujući direktorki, jako loš. Takva jedna nezdrava atmosfera svakako doprinusi lošim rezultatima naših đaka. Direktorka škole kao da je zalutala na to mesto. Potencirao sam i potenciram da škola ne treba samo iznutra dobro da izgleda, da ne treba samo zbornica dobro da izgleda, školsko dvorište mora takođe dobro da izgleda. Naše školsko dvorište izgleda jako bedno. Znate, kao kada dete kaže “ovo je moja mama“, tako bi svaki Starčevac trebalo da prijatelja dovede do škole i sa ponosom kaže “ovo je naša škola“, ja to ne smem da uradim.

          Kakav je sada vaš položaj u Savetu MZ?

          - Sad je status kvo. Nisam angažovan. Čitajući “Starčevačke novine“ vidim da je svako angažovan na nekom polju, mislim da bi bilo mesta i za mene sada kada želim da radim i pomognem. Ja se nadam da će me ubaciti u neku ekipu, koja se bavi nekom od meni bliskih problematika. U početku sam bio pun sebe pa nisam ništa prihvatao, ništa mi nije bilo dovoljno, kasnije sam shvatio da se u Savet mogu uključiti kao jedan među jednakima, da tu nema šefova, rukovodilaca i slično. Članovi Saveta su mnogo uradili, mnogo promenili, ali treba i još mnogo da se radi i menja, nadam se da ću učestvovati u predstojećim radovima i promenama.

          Da li ste bili na poslednjem sastanku?

          - Na žalost nisam bio na poslednjem sastanku Saveta. Bio sam bolestan, ukočen sam ležao u krevetu. Danas je tek drugi dan kako sam na nogama. Imao sam ogromnu želju da dođem, ali s obzirom da nisam mogao da sedim, nisam se usudio ni da pokušavam.

          Koliko ste informisani o tome šta je sve urađeno u Starčevu?

          - O radovima u Starčevu informisan sam preko “Starčevačkih novina“. Tako da znam koliko se u selu radi. Bio sam iznenađen kada sam video koliko je kapela uznapredovala. Dosta ulica je asfaltirano, sređen je put prema Omoljici, uređena je ulična rasveta, mnogo toga je urađeno. Ono što sam takođe primetio, jeste da je neophodna bolja koordinacija između sportista i Mesne zajednice. Upoznat sam sa time da će se raditi tribine na stadionu i to me vrlo raduje.

          Da li vam je sada žao što niste bili deo tima koji je toliko doprineo razvoju Starčeva, a imali ste svako pravo da budete?

          - Normalno da mi je žao. Dođe mi krivo, ljut sam na sebe. Primećuje se da se mnogo radi u Starčevu, da se mnogo uradilo, svakako je lep osećaj biti deo toga. Prateći medije, zaključio sam da je Starčevo najrazvijenije, da prednjači, bilo bi lepo da sam i ja tome doprineo.

          Imate li sada ambicije da se kandidujete na sledećim izborima?

          - Ako me nateraju, hoću, a imam utisak da će me naterati. U Radničkom naselju ne vidim nekoga ko bi mogao da bude dobar predstavnik. Mislim da se od mene očekuje da pomognem. Po opredeljenju sam demokrata i ne bih želeo da Radničko naselje opet zahvati epidemija radikalizma, a ako se nešto ne bude radilo po tom pitanju, to će se neminovno dogoditi. Demokratskoj stranci su neophodni ljudi u tom delu Starčeva, koji će pokušati da smanje popularnost Radiklane stranke i čini mi se da sam ja jedan od tih ljudi. Ukoliko budem bio potreban, spreman sam da pomognem, ali svakako se neću sam nigde gurati.

          Da li ćete vreme do isteka mandata iskoristiti da pokažete i dokažete komšijama da jeste dobar kandidat i dobar predstavnik Radničkog naselja?

          - Morao bih, i mislim da hoću. vreme je da se uozbiljim. Shvatio sam kako se radi, shvatio sam da ekipa dobro radi. Sve što je do sada urađeno, urađeno je zahvaljujući ovoj ekipi i novim članovima koji su se dobro uklopili. Učestvujem u diskusiji na sastancima, imam svojih ideja, problem je u tome što me nema dovoljno. Nema me na sastancima, nema me na terenu. Potrebno je da budem prisutan, da budem u toku i tada ću moći da se uključim i pomognem.

          Vaša poruka Starčevcima?

          - Treba da čuvamo Starčevo, da vodimo računa o čistoći i higijeni. Neka svako počisti svoje dvorište, umesto da gleda šta ima u tuđem. S obzirom na dešavanja proteklih godina, ljudi su se zatvorili i postali nepoverljivi, ali došlo je vreme otvaranja, treba da počnu da veruju ovoj vlasti. Treba da malo više čitaju “Starčevačke novine“, videće koliko dobrih stvari se radi u selu. Stanovnicima Radničkog naselja poručio bih da se malo ugledaju na druga naselja i pomognu sami sebi.

Daniela Maksimović

 

 

VOJIN ZDRAVKOVIĆ IMA ZANIMLJIV HOBI

“Bockanje“ koje vredi

 

          Vojin Zdravković je rođen 1941. godine na Kosovu. Godine 1946.  njegova porodica je kolonizovana u mestu Pločice, nedaleko od Banatskog Brestovca. Srednju poljoprivrednu školu završava u Vršcu i odmah posle školovanja se naseljava u Starčevu, gde se zapošljava kao poljoprivredni tehničar u zemljoradničkoj zadruzi. Kasnije zasniva porodicu: postaje otac ćerke Milene, zatim dobija sina Mileta. Danas je penzioner i kako kaže “navijač“ - obožava sve sportove, naročito odbojku. NJegova životna priča je zanimljiva iz razloga što ima dar za jedan vrlo zanimljiv hobi, koji je ustvari jedna vrsta umetnosti. U pitanju je vez goblena, a time se bavi od 1973. godine pa do današnjih dana.

          Recite nam za početak kako ste došli na ideju da odaberete baš vez za hobi, ipak je ženska populacija privrženija tom poslu?

          - Sve je počelo 1973. godine. Moja supruga Kata je sanjala o tome da veze goblene, stalno mi je pričala kako njene prijateljice kupuju konce, slike, tada je to bilo popularno. Ispunio sam joj želju, nabavili smo neke “vilerove“ slike, ubrzo i konce i ona je započela sa radom. Iste godine nam je na svet došao sin Mile. Ja sam čitav dan provodio u njivama na poslu a Kata je trebalo da vodi računa o deci i kući. Jednostavno, zbog silnih obaveza gobleni nisu mogli a se uklope u njene termine. Meni je izgledalo da započeta slika jako sporo napreduje pa sam joj predložio da počnem ja da je radim. Vremena za to sam imao, po povratku sa posla kući imao sam dosta slobodnog vremena. Smatrao sam da je rad na goblenu jedna vrsta odmora, čvrsto sam odlučio da mi to postane hobi. Uz komšinicinu asistenciju i kontrolu rada, supruginu započetu sliku sam završio za tri meseca.

          Često pominjete reč “slike“, kako izgleda odabrana tema za rad?

          - Postoje štampane podloge u boji i to je bezveze! Podloga je plastična, teško se radi, rad sa takvim materijalom nema nikakvu vrednost. Mi ovde pričamo o “vilerovim“ goblenima za koje postoji šema boja, Svaka boja ima sumbol, platno je podeljeno na kockice 20 puta 20 milimetara. Svaka slika ima svoju priču, ima tu mitoloških bića, dela poznatih likovnih umetnika... Recimo,  u jednoj pomenutoj kocki ima 400 uboda iglom... Procenite koliko rad jedne slike zahteva strpljenja. “Tajnu večeru“ sam recimo radio dve ipo godine.

          Koliko je teško doći do kvalitetnog materijala za rad?

          - Materijal sam nekada nabavljao u Zagrebu, tamo mi je živela sestra i u tom gradu je postojala Vilerova ispostava. Šeme se mogu prilično lako naći ali problem je u kvalitetnim koncima. Postojala je prodavnica i u Beogradu ali danas je vrlo teško naći materijal za rad. Naručiti iz Nemačke je jako skupo, snalazimo se nekako razmenom konaca međusobno. Dešava se da nekom završim sliku, a zauzvrat dobijem konce koji su ostali, šeme, platna...

          Kolika je vrednost jednog urađenog goblena?

          - Sve zavisi od veličine goblena, recimo da sam za “Tajnu večeru“ s kraja sedamdesetih godina dobio tri hiljade maraka i završila je u Nemačkoj. Te pare su uložene u izgradnju stambene kuće. Sada imam radove koji vrede po nekoliko hiljada evra. Kod nas se ne mogu prodati za te pare, mada ima kojekakvih dilera koji preko oglasa kupuju “vilerove“ goblene u bescenje, koristeći ljudsku nevolju. Kata i ja smo odustali od takve prodaje. Kad su u pitanju neki bitni familijarni događaji, mi na poklon odnesemo jednu vrednu sliku, tako da radovi i dalje ostaju u krugu porodice.

          Sada ste u penziji sigurno imate više vremena za rad na vezu, rekli ste da volite sport, recite nam nešto i o tome?

          - Sada sam sebi određujem vreme rada. Naravno da imam više vremena pa se često zanesem te na spavanje odem u dva, tri sata izjutra. To često nervira moju suprugu, ali razume me ona, ogromna je to ljubav prema ovom hobiju. Veliki sam obožavalac sporta, naročito odbojke. Dok je “Borac“ bio u prvoj ligi moja ekipa i ja nismo propuštali ni jednu utakmicu. Vatrenost našeg navijanja se svidela treneru pančevačkog “Dinama“, pa smo sad njihovi navijači. Imamo svu potrebnu navijačku opremu - bubnjeve itd. Često nas vode sa sobom na utakmice i postali smo deo tima. Umemo da napravimo ogromnu buku na utakmici, a isto tako da motivešemo igrače do pobede. Kada se strasti stišaju ja ponovo sednem za razboj i bockam, bockam u nedogled. Često kruži šala među prijateljima kada sretnu suprugu Katu i pitaju za mene; Kata im odgovori: - Ma eno ga Voja kod kuće opet bocka!

Goran Milošević

 

 

Najdan Rančić, Starčevac u duši

Pogled iz Australije

 

          Mnogo je naših ljudi razasuto po belom svetu. Neki su uspešni više, neki manje, ali ono što ih posebno karakteriše i kategoriše je odnos prema zavičaju. Većina vrlo brzo prenese težište na podneblje u kome egzistira, a interesovanje za situaciju u rodnom kraju splasne, nekada i potpuno usahne. Jedan od onih malobrojnijih, koji u potpunosti dišu u ritmu svoje otadžbine, saživaljavaju se sa problemima, dele nedaće, raduju se pobedama, čak i koliko je to moguće i praktično pomažu, je i naš ekskluzivni gost ovog broja “Starčevačkih novina“.

          Najdan Rančić, rođen je 17. aprila 1946. godine u selu Stolu, Opština Babušnica, od majke Vide i oca Pavla. Oženjen je Smiljom, s kojom ima ćerku Zoricu i unuke Filipa i Bobana. U Starčevu je od 1956. godine, radio je u “Utvi“, bio aktivan u Fudbalskom klubu “Borac“, a 1993. godine otisnuo se put dalekog šestog kontinenta - Australije.

          Kako je tekao taj interesantan Najdanov životni put?

          - U najmanju ruku trnovito! Već sa tri godine doživeo sam delimičnu paralizu nogu, i dugo i mukotrpno se lečio, ponajviše u Zvoničkoj Banji! Kada sam krenuo u Školu, situacija dobrano popravila i stabilizovala, mada sam često izbegavao lekove i zbog toga bivao oštro kritikovan od roditelja. S druge strane, oni su imali puno razumevanja za moje probleme, pa su me pošteđivali od težih fizičkih poslova, iako su veoma teskobno živeli, puno radili i pečalbarili, da bi uspešno odhranili sestru Stanku, brata Dragoslava i mene.

          Dobro pamtim strogog učitelja Milovana, koji je za svaki nestašluk delio packe, slao u ćoše, ali nas i naučio mnogim korisnim stvarima.

          Tada sledi i selidba u banatsku ravnicu.

          - Otac se odlučio na takav korak zbog toga što je šurak već živeo u Starčevu. U početku je bilo izuzetno naporno, posla jako malo, uglavnom nadničarenje. Kasnije je otac radio u JKP-u  “Higijena“, a majka sezonski u polju.  Privikavanje na novu sredinu je išlo postepeno, ali bez većih problema, jer su komšije bile blakonaklone.

          Nastavilo se i školovanje...

          - Po doseljenju pohađao sam treći razred kod učitelja Paje Dragojerca, a družio sam se najčešće sa Časlavom Kostićem, Nikolom Tanasijevićem, Đurom Lupalovićem, Čedom Šušom, Vladimirom Stajićem... S Časlavom sam i danas u kontaktu, a u dobrom sećanju mi je i prijateljstvo s komšijom Franjom Kralom.

          Fudbal je bio velika pasija:

          - S obzirom na moje zdravstvene teskobe, nikada nisam bio u prilici da se aktivno bavim sportom. Ipak, bio sam veliki navijač našeg “Borca“, neizostavno sam posećivao svaku utakmicu, a kasnije se i angažovao kao sekretar Kluba!

          Došlo se i do zapošljenja, ženidbe...

          - Zaposlio sam se u “Utvi“, 24. juna 1964. godine, kao metalostrugar. Nedugo zatim, doživeo sam još jedan veliki peh u životu - pao i teško povredio nogu! Posle operacije na VMA, uganuće nije bilo kvalitetno sanirano, pa sam na bolovanju proveo godinu i po dana uz ortopedska pomagala, lekove, terapije...

          Iz tog razloga sam i u firmi dobio lakše radno mesto - magacioner-referent za nabavku alata. kasnije sam postao i poslovođa te jedinice.

          Nakon toga, 1967. godine, oženio sam se Smiljom - vršnjakinjom iz mog sela! Već, naredne - 1968. godine, rodila se Zorica. Bila je uvek mirna i poslušna, kako kod kuće, tako i u Školi.

          Ona je i uzrok odlaska na daleki put, na drugi kraj zemaljske kugle?

          - Tačnije njena udaja 1988. godine, jer zet Perica je živeo u Melburnu, a u Starčevo je dolazio kod strica i tetaka. Posle pet godina došlo je do “spajanja“ porodica, pa smo se supruga i ja ukrcali u avion i “hrabro“ poleteli na dalek put! Pre toga sam, posle tridesetgodišnjeg rada “ostavio“ za sobom, već uveliko ruiniranu fabriku aviona.

          Život u “zemlji kengura“ imao je svoje prednosti, ali i mane...

          - Mnogo bolji standard, poslovne maniri, pedantne navike su veliki napredak u odnosu na naše podneblje, ali nova klima, nostalgija za zavičajem i nedostatak druženja na naš način su prestavljali i još uvek čine veliki nedostatak, ponajviše u duši! Zbog toga, u perspektivi i nameravamo povratak u domovinu.

          Što se samog života u Melburnu tiče, ne može se reći da nije na zadovoljavajućem nivou! Klimatski uslovi su u tom delu Australije mnogo blaži nego u većem delu i dosta nalikuju na evropske. Radi se puno, ali i kvalitetno. Radni dan traje osam sati rada, bez pauza za obrok, kafu ili cigaretu... Sve se to nadoknađuje! Službe su brze i tačne u sekund. Jadanput nam je bio erkondišn u kvaru i servis se stvorio za pet minuta posle poziva! Pokušao sam i da im “iskibicujem“ zanat, ali sam “ljubazno“ sprečen!

          Radio sam i ja godinu i po dana u metalskoj industriji, na dve-tri mašine, uz veoma dobre uslove, piće u frižideru... Žena i ja smo 1996. godine dobili državljanstvo, tako da od tada imamo i penziju, koja je skromna, ali dobro dođe. Zet i ćerka rade i imaju solidna primanja, tako da situacija nije loša. Za tamošnje prilike naša porodična zajednica je nešto veoma neobično, jer oni ne mogu da poveruju da sin ocu ne plaća kiriju ili obratno! Naravno, posle osamnaeste deca napuštaju roditeljski dom...

          Dok smo žena i ja, uglavnom vezani za kuću, naši unuci Filip i Boban su pravi Australijanci - skoro da bolje govore engleski nego srpski, druže se s vršnjacima svih nacionalnih zajednica. Primera radi, Filipov najbolji drug je Turčin Murat!

          Mali problem je što živimo na 20 km od centra Melburna, pa nemamo priliku da vidimo mnogo od lokalnih vrednosti. Neretko gostuju naše raznorazne estradne zvezde. Baš skoro su bili Saša Matić, Stoja...

          Oči su, ipak, uprte na “ovu stranu“...

          - Ne propuštam da se na bilo koji način informišem o situaciji u zemlji, posebno u Starčevu. Redovni sam čitalac “Starčevačkih novina“ i moram priznati da su izuzetne. Pratim i situaciju u selu. Podržvao sam i uredno plaćao samodoprinos! Mnogo toga dobrog se radi - asfaltiranje, kanalizacija, gasifikacija, kapela... Na žalost, iritira me nemarnost građana, koji ne održavaju javne površine ispred svojih kuća. Takođe, imam primedbi i na rad javnih službi - nekoliko puta su mi pošiljke “zalutale“ u našoj pošti.

          U poslednjih trinaest godina bio sam dva puta u Starčevu, napravio sam i kuću, pa je pitanje dana kada ću se vratiti. Još kada se urade kanalizacija i gas...

          Tako govori Najdan,  Starčevac u duši, trenutno u Australiji ali veliki patriota i posebno - lokal-patriota. Iako brine za sudbinu domovine, srce vuče na svoju stranu i sopstvenim primerom, svojim bivšim, bogami i budućim sugrađanima poručuje:

          - Volite svoje Starčevo, ali ne pitajte samo šta ono može učiniti za vas, već i šta vi možete uraditi za njega!

portretisao
Jordan Filipović

 

“SO SABI“ U STARČEVU

“Lepo vama, lepo nama“

 

          U okviru letnjeg programa “Dani druženja“, 3. avgusta se starčevačkoj publici predstavio beogradski bend “So Sabi“. Svojom mešavinom afričkih ritmova, latino zvuka pa i po kojim domaćim “narodnjakom“, ovaj bend je do uzavrelosti podgrejao atmosferu u sali Doma kulture. Gostovanje ove grupe u našem mestu iskoristili smo za razgor sa Albertom Dijasom, frontmenom “So Sabi“.

         

          Kada si i zašto i došao u Srbiju?

          - Došao za vreme “nesvrstanih“, krajem 1982. godine, da studiram hemiju kao stipendista SFRJ. Tu sam i ostao.  Devedesetih sam počeo da se bavim muzikom.

          Da li si se u Africi bavio muzikom?

          - Da, bavio sam se, ali ne ozbiljno. Morao sam da učim i idem u školu.

          Naziv vaše grupe -  “So Sabi“, ima neko posebno značenje?

          - Da, na kreolskom jeziku to znači “lepo vama, lepo nama“.

          Negde sam pročitala da se  u zemlji iz koje ti dolaziš sve odigrava po tom principu i da se uz pesmu i igru sve lakše podnese. Da li je to zaista  tako?

          - Da. Tamo se uz pesmu sve pobeđuje, sve se lakše podnosi i tuge i radosti. Pesma sve leči.

          Koje su, po tvom mišljenju i ličnom iskustvu, sličnosti i razlike između ljudi u Africi i ljudi ovde?

          - Osim spoljašnjih razlika, ovde je mnogo bolji standard nego u Africi, bez obzira što ljudi ovde “kukaju“. Između ljudi kao ljjudi nema nikakve razlike, možda se ovde više druži, veseli i da peva... Ono što smo malopre rekli, pesma i muzika leče dušu.

          Prvo si svirao u grupi “Baga Baga“?

          - “Baga Baga“ je bio sadašnji “So Sabi“, samo je ime promenjeno. “So Sabi“ je počeo prvo sa udaraljkama,  jer još nisam bio raščistio sa bendom “Baga Baga“, da li nastavljamo sa radom ili ne. Onda smo ubacili gitaru, pa bas gitaru, pa saksofon, pa klavijature...

          Koliko se tvoja muzika promenila? Koliko je uticaja imala naša muzika? Svirate i neke naše narodnjake...

          - Utiče vaša domaća muzika, ali ne u velikoj meri. Svi članovi benda, sem mene su odavde, pa sigurno ima nešto. Sada, u poslednje vreme obrađujemo pesme koje ja volim privatno. To su “Mali mrav“, “Branka, Branka“, “Zemlja“ od EKV-a i “Odakle si sele“.

          Šta još voliš od naše muzike?

          - Volim da čujem “Pozdravi je pozdravi“ od Miroslava Ilića, “Nemam para druže“", Tomu Zdravkovića...

          Da li postoji nešto od zabavne muzike ili novije scene, što voliš?

          - Meni se dopalo ono što se radilo do devedesetih. Sada puno ljudi peva slične stvari, muzika je sva slična, tako da nema, na žalost, baš veliki kvalitet.

          Narodna muzika ti je verovatno bliska jer je temperamentna?

          - Narodna muzika je ono što je čisto, što je ostalo. NJu su pevali oni koji znaju. Nema tu onih koji otvaraju usta.

          Svirali ste u Nišu na džez festivalu, Šapcu, Beogradu... Da li postoji mesto, neki prostor, gde se osećate kao kod kuće?

          - Svuda se mi osećamo kao kod kuće, pokušavamo da približimo ljudima koji nas ne slušaju ono što mi radimo i uglavnom u tome uspevamo. Svuda idemo kao “domaći“.

          U pripremi je novi materijal?

          - Novi album je još u etru, u februaru je bila promocija albuma koji se zove “Sabura“. Posle nove godine ćemo početi da snimamo novi album. Ranije smo više svirali nego snimali, sada smo krenuli i snimanje koje prati žive svirke.

          Kreolski jezik je mešaviona španskog, portugalskog i lokalnog jezika. Kako ti je išlo sa srpskim jezikom?

          - U početku je bilo teško, ali sada mi je mnogo lakše.

          Gde pronalaziš inspiraciju za tekstove?

          - Inspiraciju nalazim svuda, ona dolazi spontano. Dugo nisam napisao pesmu jer imam već dosta za jedan album unapred.

          Na kraju, kako je protekla svirka?

          - Iskreno, nisam zadovoljan zbog toga što je mnogo vruće, tako da nismo mogli da pokažemo ono što uglavnom pokazujemo.

Maja Vulović

 

Vrh strane

 


 

Glavni i odgovorni urednik Petar Andrejić, izdavač Kreativni kulturni klub

E-mail: [email protected]


© 2006. Webmaster