Internet izdanje broj 146 od 23. maja 2006.

 

Redakcija

 

 

 

 

 

Komentari

 

 

 

Lažni kvizovi (gde je Ratko?)

 

Igrate li instant-kvizove na TV? Ako ne igrate, ni nemojte. Ako igrate, evo par dodatnih informacija, u svrhu da vas odviknu od tog gubljenja vremena i para. Na primer, da li vam je čudno što u kvizu koji, na primer,  priređuje “SOS kanal“ retko ko osvoji novac? U njihovoj igri, u kojoj vam zadaju da pogodite državu i pri tome vam “velikodušno“ daju poslednje slovo - “a“ (kao, da pomognu, ne lezi vraže), steknete utisak da ništa lakše nego uzeti 100, 200, 300 hiljada dinara. A zamislite, niko da pogodi. A iznos se uvećava i uvećava, dok vam prsate lepotice mazno sugerišu da zovete 0780 ... U čemu je trik? Sklon sam da poverujem da na početku igre ni sam organizator kviza ne zna tačan odgovor. Sklon sam da poverujem i to, da oni puštaju naivce da izdeklamuju stotinak država čije se ime završava na “a“, a potom kad istekne termin kviza, jednostavno oglase da je traženi odgovor neka država koja nije pomenuta, a naravno, završava se na “a“. A svoje “aaaa“ vi ispustite držeći se za glavu po prispeću telefonskog računa, jer je “taksimetar“ uredno otkucao 50 dinara + PDV čak i za vaš pokušaj da se prijavite za učešće. Uigrani sistem.

A sistem u našoj državi je u haosu. Raspada se. Neki dan pre izlaska ovog broja SN, znaće se da li nam se raspala država. Ona “velika“ SCG, dok se ova naša članica još uvek koprca i guši u sopstvenom blatu koje je zamesio Ratko Mladić. Ne razumem taj suicidni karakter da je ovdašnji mentalitet toliko ogrezao u želju da sami sebi proizvodimo nevolje. Zašto je našim ljudima važniji Ratko Mladić od normalnog života?

A normalno bi bilo da, recimo, Starčevo dobije gas. Jeste, ali u normalnoj zemlji. Ovde se susrećemo sa paradoksom - iako je ogromna većina meštana, anketom dokazano, zainteresovana za gasifikaciju, država to ne želi da svojim podanicima omogući. Kako? Lepo. Državno preduzeće neće da gasifikuje, a neće ni da izda energetsku saglasnost, u ovom slučaju našoj mesnoj zajednici, da ona sama odradi investiciju. Neće da je daju ni zainteresovanim preduzećima, kojih ima. Može im se, kad ih je država častila monopolskim položajem. Tako nešto na Zapadu, kome bar deklarativno težimo, nije zamislivo. Tamo ti razvuku sve instalacije, pa se ti priključiš na ono šta ti treba, investitor i distributer zarađuju i svi srećni i zadovoljni...

A zadovoljstvo narednih nedelja da u 21. veku više ne gaze tursku kaldrmu, imaće meštani u još šest ulica u selu. Eto, još jedan korak dalje od turskog doba, ali koliko je to bliže Evropi...? O tome će ipak, odlučiti Ratko Mladić.

Petar Andrejić

 

 

REFERENDUMISANJE

 

Kada ovi redovi budu ugledali svetlost dana, već će uveliko biti poznat rezultat istorijskog izjašnjavanja  crnogorske “braće“, a mi ćemo, možda, po ko zna koji put, promeniti državu i nastaviti sa vrtoglavim putem u neka mnogo bolja i lepša vremena!

Čudno zuči ovo, jel' da? Za promenu valja se biti i malo optimista, zar ne?! Valjda i ovde Sunce ima prava da jednako sija, kao i u drugim delovima sveta. U prevodu - valjda će i ovde taj bolan proces raspada, jednom morati da se zaokruži!

A da se raspadamo - raspadamo se! Još od, tamo neke 81-e, kada su posle Tiletove smrti, počele separatističke gimnastike na Kosovu (ups. Kosmetu, izvinite!), pa je četvrt veka kasnije, red da se i to privede kraju!

Mada, ako malo bolje razmislimo, živimo u najapstraktnijoj državi na svetu! Jer, uzmemo li faktičko stanje, jasno će nam se pokazati da su i Crna Gora i Kosovo, po svim pokazateljima - nezavisne države. I nije uopšte jasno, zašto nam je stalo, da večito zavaravamo i lažemo sebe! Čak, i kada bi bilo najbolje po nas, i da se pomenuti subjekti i praktično vrate  u naše skute, nikada nebi bilo stabilnog suživota.

Ubeđen sam da se nikada neće uspostaviti zadovoljavajuća komunikacija sa Albancima, pa je jedino rešenje da ih oteramo sa Kosova - što se već pokazalo kao veoma “plodotvorno“! Što se, pak, braće “đetića“ tiče tu bi jedino moguće bilo naterati ih da se pretvore u regiju, tipa Šumadije, recimo! Probajte da zamislite mogućnost ostvarenja jedne takve zamisli!

Pošto, na našu veliku žalost, moramo da zaboravimo na ovu naučnu fantastiku, ostaje nam samo da se što časnije i isplativije pomirimo sa sudbinom! To znači, da je vreme da shvatimo da od avanturisanja nema vajde, već da, svesni svoje snage i moći, donosimo najcelishodnije odluke i otvaramo perspektivu normalnog života, boljeg standarda i opuštenije atmosfere.

U protivnom dalji sunovrat i novi sukobi nam ne ginu! Pa i da smo toliki mazohisti, koliki smo - suviše je! I zato - ako je Crna Gora u nedelju odabrala “krstač“, treba joj kao bližnjem svom iskreno stisnosti ruku i poželeti sreću! Ništa na ovoj planeti nije večno, pa ni jedan, u ovom slučaju, loš brak! Na kraju ostaje samo da naučimo lekciju i ugledamo se na, recimo, Čehe i Slovake, i kao dobri susedi krenemo ka boljem životu! Konačno!

Umalo da zaboravim, u Republici ništa novo, osim što počinje asflatiranje šest novih ulica, voda se polako, ali sigurno povlači, počinje da se pravi kapela, svečana sala će bobiti reprezentativni izgled, a američki perkusionisti gostovali u KKK, a muški deo populacije se sve užurbanije priprema za događaj godine - njegovo veličanstvo MUNDIJAL! Dobar apetit i uživajte!

Jordan Filipović

 

 

Proslava Prvog maja

 

Po naslovu, a i po onom što sam sve do sada napisao, neko od čitalaca bi mogao da pomisli da sam nekakav nostalgičar i da patim za prošlim vremenima, a samo pišem da se ne zaboravi.

Evo setio sam se i Prvog maja, praznika rada kojeg veći deo čovečanstva slavi, a tamo odakle je potekao niti spomena, a kamoli da je to neradni dan.

Vratimo se vremenu koje je po proslavama meni ostalo u sećanju.

Posle Uskrsa, prvi veliki praznik koji su svi slavili bio je Prvi maj. Kada kažem svi, to znači da se i celo selo pripremalo za tu proslavu.

Kako je april mesec od uvijek bio mesec čišćenja i uređenja sela, to znači da su drvoredi bili okrečeni, svi jarci očišćeni, staze popravljene, neke kuće ponovno okrečene, tako da je sve bilo svetlije i lepše kao i godišnje doba.

Pred sam Prvi maj na svim javnim ustanovama okačile bi se zastave, po izlozima dućana i na školskim prozorima isticale su se slike tada visokih državnih funkcionera, najčešće druga Tita, a našla bi se tu i koja parola.

Kapije kuća najčešće su bile takođe okićene zelenim vrbovim grančicama i rascvetanim jorgovanom, tulipanima (lalama) i sličnim prolećnim cvećem.

Kako je za Prvi maj znalo da već bude toplo, običaj je bio da se ide negde na izlet i to najčešće negde u prirodu.

Školska deca u organizaciji škole najčešće su išla u šumu. Starčevo je nekad imalo dve šume, jedna na početku sela između manastira Vojlovica i današnjeg naselja Šumice, a druga je bila u ritu ispod Nadele prema Omoljici.

Na prvomajski izlet obično se išlo u, kako smo mi zvali, “veliku šumu“, u onu na početku sela. Nakon što se svaki razred sastao ispred svoje učionice, učitelji su ih poveli na izlet. U šumi su se obično igrale neke društvene igre ili mali sportski susreti među razredima.

Bila je i prilika da se za Prvi maj pojede i prvi sladoled kojeg je na svom biciklu dovezao Pero (Bato) Bogdanić.

Sve je bilo dobro i lepo ako je bilo suvo vreme, ali najčešće za Prvi maj vreme zna da izneveri, tako da se događalo da se sa proslave dođe kući mokar i blatnjav jer prolećni pljusak za čas napravi blato.

No, to nije smetalo starijima da i oni proslave na svoj način. Pored izleta na koji su i oni išli, za njih je bio postavljen i po koji šator s jelom i pićem, a uveče  bi obično završili kod Štimca na igranki.

Treba se podsetiti i kako se slavilo tada glavnom gradu, tj. Beogradu.

Veče uoči praznika, kao najava, bili su ispaljivani plotuni iz topova, nešto kao vatromet, pa smo imali prilike to da gledamo sa brega u ritu.

Na sam dan obično se održavala parada (defile) radnih ljudi, građana i vojske ispred zgrade Skupštine, gde su na tribinama stajali državni funkcioneri s drugom Titom.

Na paradi su se pokazivali uspesi i dostignuća u industrijskoj proizvodnji, poljoprivredi i ostalim granama, kao i borbena spremnost tadašnje armije.

Godine su prolazile, menjao se način života pa i ovakve masovne proslave, a praznik je ostao, i sve češće se koristi kao mesto i vreme kada se upozorava na ponovno sve veća nezadovoljstva radnika vezano uz moderne načine rada i zahteva za većim profitom.

Do nekih boljih vremena...

Vinko Rukavina

 

Vrh strane

 


 

Glavni i odgovorni urednik Petar Andrejić, izdavač Kreativni kulturni klub

E-mail: [email protected]


© 2006. Webmaster