ПРВЕ СЕОСКЕ НОВИНЕ, ОСНОВАНЕ 1994.

Broj 178 • 30.11.2008.

  Redakcija Starčevačke novine na kućnu adresu Glavna strana
Aktuelno
Društvo
Intervju
Kultura
Sport
Naslovna strana

 

 

Komentari

 

Finansijska kriza, najveća u ova moderna doba, drma po celom svetu. Ovoga puta i po onim najbogatijim. Banke bankrotiraju, otpuštaju se radnici, strah se lagano uvlači u kosti i najbezbrižnijima. Dotle, naši zvaničnici prilično nonšalantno pristupaju ovim izazovima. Objašnjavaju da nas to ne kači, jer mi, zaboga, i nismo u svetskim finansijskim tokovima! Međutim, dinar se ih je očas “demantovao“ i počeli smo da “kapiramo“...

U epizodi: Porez na budale

 

Tračoslava (prilazeći nekoj starčevačkoj (zamišljenoj!) banci): - Pa, di si mi ti, dobri moj komšo?! Šta to činiš ovdena?

Šeširdžija (zabrinuto): - Muka me naterala, lepa moja komšinka! Eto, sinoćke sam se svačeg' nasluš'o na televeziru. Divane da smo zdravo dobro nagraisali, da će sade banke oman da propadnu, a znadem šta me snašlo onomad, kada mi gazda Jezda onak' gospodski “naplatio porez za budale“...

Tračoslava (gnevno): - Đavo ih odneo, da ih odneo! Ma, iz oka bi nam uz'li! Ni ja nisam bolje prošla kod one “srpske majke“ Dafine! Ma, kaka majka - ni maćeha joj nije ravna! Veštičetina, jedna! Joooj, kad se samo prisetim - dva sam džempera ištrikala dok sam po onoj ciči čekala u redu! Čekala i dočekala da mi zadnju crkavicu opelješu! Nego šta si 'teo ti ovdena?!

Šeširdžija:  - Ma, da se spasim to malo bede! Prištedio sam od kukuruza za neke delove za traktorče, pa rek'o malo da ih oplodim! A, s druge strane još nas zezadu oni tajkuni za suncokret! Mogu da kupidu novine, televizije, žirafe, a za nas nema! Ma, sve ću novce da podignem i...

Grmalj (izlazeći iz banke sa svežnjem novčanica ): - I pravac pod jastuk! Ma, pametno - sve u slamaricu, da imaju i miševi šta da grickaju! I, za njih je kriza! A, možda, vas i posete neki “dobri momci“ sa pajserima! Ja, bar, nemam šta da brinem! Ovu jadu što mi udelio onaj tiranin od gazde, što neki zovu plata, ima odma' da “investiram“ u prvu kafanu. Pa, kad se zašašavim, boleće me i za miševe, i za pajsere, i za tajkune, i za svetske krize. Evo, na primer, i nju baš zabole za krizu (pokaza na devojku u skupocenoj garderobi), samo na sebi ima zlata, k'o ceo trezor narodne banke!

Sponzorojka: - Ma, šta ti 'oćeš seljačino zadrigla?! Znači, to mi šalje dečko iz Italije, koji me obožava toliko da me zatrpava sa evrima! Mis'im, on se tamo bavi se nekim veoma poštenim i humanim biznisom. Ne znam tačno kojim, ali kaže da pomaže nesrećnim ljudima.

Grmalj: - Daa, daa! Pomaže nesrećnim ljudima, tako što šalje “koleginice“ da im “podignu“ moral i to za “skromne“ svotice! Ma, sva ta bagra se povezala, pa kidiše! Sve je to isti koš - kruminalci, kurve, tajkuni, političari... Ma, odo u politiku da se i ja malo nafatiram!

Student (na šalteru uplaćuje polaganje ispita): - Pa, ne dolazi se baš tako lako do tih pozicija! I tu je potrebno graditi karijeru mukotrpno. Počinje se od lepljenja plakata, pa, malo “partijske discipline“ - šlihtanja, udvorništva, potrčkivanja... Zatim, idu besplatne funkcije, dokazivanje lojalnosti, pa tek onda...

Grmalj:  - Ma, šta mi napriča, men' to ne treba?! Ja sam ti, bre, rođen za političara! I, to, baš, za skupštinu! Kako mi kaže šef gradilišta - radi malo, samo držiš mitinge! Dakle, imam sve potrebne uslove...

Student: - Samo još da te narod izabere! To, baš, nije lako - kampanje, obećanja, razvojni programi...

Grmalj:  - Ma, nema brige! Sve ću ja to da im nacifram! Nema toga što ovaj narod neće da proguta! Sve ću da uradim samo da i ja mogu onako da se izležavam u skupštini, a tek što sam čuo da su niske cene u skupštinskom restoranu! Pa, to ne da bi pasovalo - ločem za sitne pare, pa kad se zamorim odem u skupštini na trežnjenje, da se nahrčem! A, lova samo curi i nema zime!

Student: ... a nema mi ni finansijske krize! Očigledno da smo našli recept za taj problem - svi u politiku, što bi dangubili radeći nešto konkretno! Lepo govoriše ono nekad - prepoznatljive slovenačke novine su “Delo“, a naše “Politika“! Sve su rekli!

I, svi su oni tako, slučajno ili namerno, ali, ipak, zajedno, nastavili da ulažu u neke bolje dane...

            Ah, da, umalo da zaboravim - u starčevačkoj opštini ništa novo, osim što je namah pao prvi sneg, obezbeđeno je novih milion i po evra za kanalizaciju i drugo, niče novi centar kod katoličke crkve, obeležen je Dan škole, fudbalski Borac je završio fenomenalnu polusezonu na deobi prvog mesta, a odbojkaški je, iako i dalje na superligaškom začelju, načinio istorijski podvig - u meču za infarct, na pleća je, prvi put u istoriji, oborio novosadskog giganta NIS “Vojvodinu“! Bravo, momci!

Jordan Filipović

 

 

Lopovi i krađe

 

Možda tema baš i nije jako zgodna, ali kako smo svi svakim danom bombardovani novinskim napisima o raznoraznim pljačkama, prepadima  i otimanjju, razmišljao sam o tome je li bilo nekada i u Starčevu ozbiljnijih krađa i lopovluka. Prema zapisima koje je vodio moj deda Mišo Brajac, još u doba pre Prvog svetskog rata i neposredno nakon njega, događale su se prave pljačke po selu. Najčeđće su stradavale kuće koje su bile na kraju sela ili u prvom redu, ali su stradale i imućnije familije. Moglo je da se desi da su neki ostali bez konja u štali, a neke bogate udavače bez svog nakita. Obično se tu radilo o zlatnim dukatima. Iako se, prema zapisima, u nekim slučajevima čak i znalo ko su pljačkaši, to se pod pretnjom nikad javno nije objavljivalo, a pljačkaši nikad nisu izvedeni pred lice pravde. Bilo je i slučajeva kad su lopovi bili savim nepoznati i dolazili su u selo bog zna od kuda, pa ili su imali pomagače u samom selu ili su radili za nekog iz sela. Kako su Starčevci miran narod, u selu praktično nikad nije bilo oružja. Ono malo lovaca s nekoliko lovačkih pušaka, ne možemo svrstavati u naoružanost. Iz tih razloga, sećam se da je u nekim familijama bio ustaljeni običaj dobrog zaključavanja već u prvi sumrak, a uz sve to po avliji se šetao dobar čuvarkuća. Poboljšanjem materijalne situacije svakog pojedinca smanjio se i broj krađa i pljački, ali se nikada nisu iskorenile. Sećam se, kao dete, došlo je vreme zrenja grožđa. Moj deda Mišo imao je vinograd u sredini sela, jer je bašta bila unutar kvarta ili frtaljja omeđenog ulicama Matije Gupca, Grobljanskom,Partizanskom i Njegoševom. Vinograd se u to vreme obilazio po nekoliko puta na dan najčešće radi čvoraka da ga ne bi oni obrali. Deda Mišo je bo vrlo uredan čovek, pa je pre zrenja, kod zadnjeg struganja vinograda, dobro pograbuljao, tako da je zemlja bila čista i dobro poravnata. U slučaju da neko zagazi, tragovi bi se izdaleka videli. Tako je jedno jutro, pri obilasku vinograda primetio ljudske tragove i to u delu vinograda u kojem je bila najbolja sorta grožđa, a tragovi su vodili do ograde prema susednim baštama,a tamo su se gubili jer je na žalost u susednim baštama bila detelina i dalje tragovi nisu mogli da se prate. Lopov se ipak mogao pronaći. Po pretpostavci da će ukradenu količinu grožđa lopov što pre prodati, lopova je najprije trebalo tražiti na pančevačkoj pijaci. I stvarno, pronađen je čovek koji je imao dva kofera vidljivo isprljanih od grožđa, ali grožđa više nije bilo. Kako materijalnih dokaza više nije bilo, krađa se nije u to vreme mogla dokazati i na taj način je prošla nekažnjeno. Bilo je još slučajeva nedokazanih krađa. Ovaj put u Starčevu je nestalo nekoliko krmača i debelih svinja za klanje. Bila je kasna jesen, pred zimu. U vazduhu se osetilo da će i prvi sneg uskoro. Lopovi su to dobro isplanirali.Te jeseni smo taman završili novu kuću, ali je ambar još ostao stari. Ispod ambara bile su kočine, u kočinama kramača i nešto svinja za klanje. Kapije, zbog izgradnje kuće više nije bilo, pa su svinje lopovima bile k'o ponuđene. I tako su lopovi na nekoliko mesta u selu pokrali svinje,a nama su oterali veliku krmaču. Ujutru, pao je prvi sneg, zameo je sve tragove, osim u samoj kočini, u kojoj su pronađeni nešto kudelje pomešanih sa tricama (posijama), kojim su svinje namamljene. A evo i tog trika: kad se kudelja pomeša s tricama, svinje će to rado pojesti. Kako svinje imaju krive zube, kudelja se zapliće oko zuba, svinje u želji da očiste zube stalno samo žvaću, a tada ne rokću i na taj način bez ispuštenog glasa možete terati svinje gde god hoćete. Savet je da ovo ne isprobavate “kod kuće“. Današnja moderna forenzika i metode otkrivanja tragova pronaći će vas gde god se sakrili i bilo koji lopovluk napravili.

Isplati se više živeti pošteno.

Vinko Rukavina

 

 

Sit gladnom ne veruje

 

            Srbija sve više postaje zemlja u kojoj je socijalna pravda predizborna fraza i od koje posle velike prašine ne ostaju ni mrvice. Oni kojima je stvarno potrebna pomoć i podrška države, ostaju kao i nakon svih drugih izbora nasamareni i iznevereni. Postoji mnoštvo onih koji se bore za goli život. Pre nekog vremena u emisiji “Kvadratura kruga“ na RTS-u, narod je doznao za užasnu sudbinu dvojice dečaka, Svetozara i Dejana, koji žive u zaseoku nadomak Kosovske Kamenice. Ta dva osnovca, moraju do škole u Ajnovcu da prevale pešice višekilometarski put kroz šumu punu vukova. Pored toga, oni su ostali bez oca i sami obavljaju sve kućne poslove, pritom se brinuci o svojoj bolesnoj majci. Kuća im je na brdu, napravljena je od blata, prokišnjava i puna je pukotina na zidovima. Ova porodica se izdržava samo čuvajući dve krave i dve koze. U istoj emisiji je prikazana i porodica Jelić iz okoline Mionice. Radi se o četrnaestogodišnjem dečaku, Miliji, i njegovoj desetogodišnjoj sestri, Milici. Njih dvoje se već četiri godine brinu o svom teško bolesnom ocu i o imanju koje poseduju. Do skoro, oni nisu imali ni veš mašinu, već su veš prali “na ruke“.

            Takvih priča ima bezbroj. Iz svih krajeva naše zemlje. Koliko god se o tome govorilo i koliko god se naciji skretala pažnja na takve stvari, ljudi bi se tome išćuđavali par dana, a posle bi bilo sve po starom. Nade se poneki dobročinitelj  koji pomogne, ali većina onih koji su u mogućnosti, ne trudi se ni da uoči da ovakvi slučajevi postoje. Miškovići, Kostići i ostali “lovatori“ i “zelenaši“ su u ovoj zemlji zaštićeni “kao beli medvedi“, a deca poput Svetozara, Dejana, Milije i Milice, prepušteni su na milost i nemilost sudbine. Sve nas zabavljaju neke druge stvari. Novinama je bitnije ko je šta na estradi obukao, ko ima celulit, ko gde letuje, ko se sa kim spanđao i gomila bljuvotina i nebuloza kojim te nazovi “novine“ pune svoje stupce. Navijači su prezauzeti odbranom “velikog“ heroja Uroša, ubice policajca, mnogi su preokupirani svojim motorima, terencima, subotnjim “splavarenjem“  i urnebesnim pijankama, a neki nedeljnim šopingom. Ne shvataju koliko su moralno truli i duhovno siromašni. Pa čak i Crkva, koja toliko propagira skromnost i poniznost, u svojim redovima ima velikodostojnike koji se vozaju u crnim limuzinama i žive u luksuznim vilama.

            Vlast je zauzeta stezanjem kaiša građanima, pritom puneći svoje buđelare, a nije ni uzela u obzir da neki taj kaiš i nemaju. Dok se zbog ovakvih slučajeva ne bude podigla cela nacija na noge i pomogla kako zna i ume, biće sve više dece koja će moći da pričaju šta je to muka i borba za opstanak.

Dalibor Mergel

 

 

Dani sa velikim “D” - fenomen br. 16

 

            Dani sa velikim “D“ su još jedna od brojnih posledica globalizacije. Pozitivna ili negativna, smatram da ste dovoljno pametni da sami za sebe odlučite. Iskreno, mislim da svaki dan treba da bude sa velikim “D“, ako ne baš na globalnom nivou, onda na našem lokalnom - čitaj: ličnom... Ne treba da pričam valjda kako sitnice život znače i kako baš one nekad učine da jedan običan dan bude “Dan“... :) E, sad da ne nastavim u vidu scenarija za neku novu “špansku seriju“ ili bi bolje bilo da to uradim, jer izgleda da im scenaristi baš fale ili sami nemaju više ideja... Stop...

            Nego, nedavno smo proslavili Međunarodni Dan deteta, gde se toliko pričalo o pravima deteta i obavezama roditelja... Malo manje o pravima roditelja, mada ima dana, još upražnjenih tako da mogu i oni da obeleže svoj veliki “Dan“, što da ne? Sprovedena su razna istraživanja, pa je čak i “drevna“ izreka - “batina je iz raja izašla“ - dovedena u pitanje, oko nje se i najviše polemisalo... Ali,  mišljenja su na kraju ipak ostala podeljena. U svakom slučaju sve je proteklo u znaku Deteta, možda pomalo izveštačeno zbog tolike halabuke i naravno uz par novih slučajeva o zlostavljanoj deci koji su baš na taj dan isplivali na videlo. Pričalo se o deci i pričalo i pričalo, ali nekako milim da se kod nas ipak za sada samo previše priča o deci, a premalo radi sa njima, ali avaj... Tako je kod nas od vajkada. Mi pričamo o dečijim pravima iako bela kuga preti da ugrozi njihovo postojanje uopšte, barem na našim prostorima, doduše i na prstorima ostalih razvijenih zemalja... O deci ćemo, još malo pa pričati kao o nekoj endemskoj vrsti, koju treba sačuvati...

            Sa decom se radi, sa njima se priča...  Trebalo bi da ih tretiramo kao sebi ravne, pa zar se i svi mi pomalo ne osećamo decom? Nek' digne ruku onaj ko ne misli tako! :) Kada ste poslednji put istukli komšinicu zato što vam je slučajno prosula kafu po najnovijem stolnjaku? Verovatno ste se samo nasmejali i rekli - Ma nije to ništa, opraću...  A sada; da je na taj isti stolnjak sok prosulo vaše dete, isto slučajno, šta bi ste tada uradili? Da li bi ste se i u tom slučaju samo nasmejali? Kada ste poslednji put udarili drugaricu zbog toga što vas nije poslušala, iako vas je pitala za savet? A dete roditelj vrlo lako udari, ako ne posluša savet koji ono, ruku na srce nije uopšte tražilo... :) Kada budemo decu posmatrali kao nama jednaku, verovatno neće ni biti potrebno uvođenje zakona protiv batina.

            Umesto da poradimo malo na menjanju naše svesti i odnosa prema deci, mi se bavimo zakonima koji će regulisati odnos roditelj-dete, a to je jedan od odnosa koji nikako ne bi trebao tako biti regulisan. I dok mi tako pričamo i uređujemo, kako bi sve bilo po “pe-esu“, što bi neki rekli, deca rastu... A kakvi će ljudi postati, to će pokazati vreme. Za početak, brojni su podaci o maloletničkoj delikvenciji, pa i među najmlađima.

            Čini mi se da je BITI RODITELJ najteže zanimanje danas... :)

            Bilo kako bilo,  ja i dalje ostajem pri stavu da su deca ukras sveta, ali i mnogo više od toga. :)

            A dani sa velikim “D“... ima ih još popriličan broj, ali ću se ja ipak zadržati samo na ovom.

Miroslava Kovačević

 Vrh strane

 

 

Glavni i odgovorni urednik Petar Andrejić, izdavač Kreativni kulturni klubE-mail: [email protected]

© 2008. Webmaster

Sajt je optimizovan za IE 7 i rezoluciju 1024 x 768