Komentari

        Naslovna strana





Šteta što je kraj mandata...

     Sigurno ste imali priliku da pratite skupštinska dešavanja u lokalnom parlamentu. Već u nekoliko navrata i iz nekoliko puta, lokalna skupština je raspravljala o promeni Odluke o naknadi za korišćenje građevinskog zemljišta, čijom izmenom bi meštani sela bili u obavezi da plaćaju ovu taksu, mesne zajednice, odnosno njihova javna komunalna preduzeća bi vršila naplatu, a novac bi se trošio za plaćanje utroška struje i održavanja javne rasvete. Još jedan pokušaj da se sela "rasterete viška sredstava" nije uspeo jer su nekoliko sati odbornici iz naseljenih mesta argumentima pokušavali da preduprede ovakvu odluku, pa na kraju ona nije ni izglasana.
     Na ovaj način, Javno preduzeće Direkcija ostaje u obavezi da vrši naplatu naknade za korišćenje građevinskog zemljišta na teritoriji cele opštine, pa i u selima gde, kako je istaknuto za govornicom, niko nema ništa protiv da se ta obaveza naplaćuje. Iako seljani već plaćaju neku vrstu komunalne naknade kroz samodoprinos, i još jedno "iako" - sve što je urađeno od seoske infrastrukture - plaćeno je upravo sopstvenim sredstvima meštana. Nema veze.
     Neizglasavanje ovakvog predloga promene odluke je na neki način potvrda činjenice da ne može više sve da prolazi kako "neko" to zamisli i dogovori sa "nekim". Odbornici su pokazali da se sve više razmišlja na način kako to i treba - oni su izvor političke volje, izvršni odbor je izvršna vlast koja treba da realizuje volju odbornika, a predsedavajući skupštine samo je prvi među jednakima. Šteta što je kraj mandata.
     To "otrežnjenje" ima značajnu dimenziju, jer bi se razmrdao čitav sistem vlasti koji je ukorenjen davnih decenija ranije. To je osovina komitet (sada stranka) - izvršni odbor - direktori (javnih preduzeća i sl.). Ako bi odbornici zaista shvatili da su oni kreatori a ostali su tu da servisiraju i izvršavaju, onda bi se otvorila različita pitanja, pa ne bi onda direktor JKP-a Higijena uporno odbijao da izvršava poslove koji su mu u opisu radnog mesta (JKP HIGIJENA JE ZADUŽENA ZA HVATANJE PASA LUTALICA), ne bi nekome u Direkciji padalo na pamet da se poigrava sa javnom rasvetom (JP DIREKCIJA JE ZADUŽENA ZA PLAĆANJE TROŠKOVA JAVNE RASVETE), možda bi JKP ATP pustio lokal do Starčeva (ATP NIJE ZAINTERESOVAN DA PRODUŽI LINIJU LOKALA 4. DO STARČEVA), možda bi JKP Zelenilo radilo nešto i u selima, a JKP Mladost održava sportske terene u naseljenim mestima...
     Šteta što je kraj mandata.

Petar Andrejić


REPUBLIKANSKA KOLONA

MILICIJA TRENIRA STROGOĆU

     Neki dan, u pretprazničnoj nabavci, obreh se u "carstvu dobre trošidbe" - u jednom našem mega-marketu (nećemo da ga besplatno reklamiramo!). I ko zna koliko bi, u toj potrošačkoj euforiji kolica napunio, da me nešto nije omelo. Ne, to nije bio pogled u "veseli buđelar" (a i nemam ga!), niti je to zbog "malenih" iznosa na rafovima, ovoga puta je u pitanju bilo nešto potpuno neočekivano...
     Po sredi je, za vašu cenjenu informaciju, bilo - SPROVOĐENJE ZAKONA! Da, dobro ste čuli, imao sam "čast" da "uživam" u prezentaciji "pravne države"!
     Šta se zbilo! Neki "grdan" mafijaš i pripadnik ozloglašenog "interplanetarnog klana" (iako deluje kao da još nije, ni punoletan) je konačno dolijao! Upravo u na moje oči! Uhvaćen je u kriminalnom zlodelu širih kosmičkih razmera (otuđio je ogromnu količinu od par čokoladnih bananica)! Zbog toga je i brutalno kažnjen. I dok, su mnogi prisutni zapomagali da se, bar, pritvore vrata od mučilišta (kancelarije), ja sam jedini shvatio da je to nasilje neminovno, da je reč "raskrinkanoj velikoj zaveri"!
     Slučaj, naredni, sprovođenja zakona, se dogodio, zamislite, u gradskom prevozu. Tada, je "pravnoj državi", na ruke doleteo još jedan "velikan svetskog podzemlja", verovatno masovni ubica širokog dijapazona. Ne treba da zbuni to što i je ovaj imao izraz maloletnika i što su svi ostali putnici mislili da je reč o jadnom studentu-šverceru bez karte! Ja se ni tu nisam dao zbuniti, znao sam da je reč o padu nove svetske zavere. To mi je, uostalom, dala do znanja i munjevita akcija i velika brojnost naših antiterorističkih snaga, iako su svi ostali verovali da to oni samo mučki pendreče jadnog švercera.
     I tako, izgradnja nove, bezbedne države je, najzad, kako se iz priloženog vidi, krenula na najuspešniji mogući način. Zna, valjda, Ministarstvo za rešavanje obijanja strateških trafika, šta su prioriteti. Nisu ludi da traće vreme na sitne paljevinice nekakvih džam... htedoh reći - straćara, ili na razbijanje malih, cakanih "klanića"...
     Posle svega viđenog, mogu da zaključim da smo u dobrim rukama, još samo da se iznađe nadčovečanska snaga, da se učini nemoguće, okrene zemlja i nebo... i da se, konačno, neutrališe svetska opasnost - numero uno, surovi terorista (poznatiji i kao "komšinica-kontraobaveštajac") koji se svakog trena sprema da razori planetu (iako, mnogi naivno misle, da to ona samo proizvodi nesnosnu buku, jer je nagluva!!!)

* * *

     Umalo da zaboravim, u Republici ništa novo, osim što je OK "Borac" jamačno "ciknuo" u drugu ligu, asfalt "napao" još šest ulica, dočekana bratski oba Uskrsa, a neki razbojnik ponovo zlikovački iskasapio šumu Lovačkog društva (zna se i o kome je reč!). Još jedan posao za policiju! Alo - 92, bre!

Jordan Filipović


POGLED kroz ŠKOLSKI PROZOR

U ovom broju, nadoknadiću propust iz prošlog. Ja ću ćutati, govoriće samo
From i Nil.

"Slobodna deca Samerhila", deo predgovora Eriha Froma:
Sistem A.S. Nila predstavlja radikalan pristup odgoju deteta. Po mom mišljenju, njegova knjiga je vrlo značajna zato što zastupa pravi princip obrazovanja bez straha. U školi Samerhil autoritet nije maska za sistem manipulisanja.
Samerhil ne razvija teoriju, već prenosi stvarno, gotovo četrdesetogodišnje iskustvo. Autor se zadovoljava konstatacijom da "slodoba funkcioniše".
Principi koji čine osnovu Nilovog sistema izloženi su u ovoj knjizi na jednostavan i nedvosmislen način. Oni se mogu ovako rezimirati:
* Nil čvrsto veruje u "detinju dobrotu". On veruje da se prosečno dete ne rađa kao kukavica, bogalj ili bezdušni automat, već raspolaže punim potencijalom da voli život i bude zainteresovano za njega.
* Cilj obrazovanja - u stvari cilj života - jeste da se radosno radi i da se nađe sreća. Prema Nilu, biti srećan znači biti zainteresovan za život; ili, kako bih to sam predočio, reagovati na život ne samo mozgom nego čitavom ličnošću.
* Dogmatski nametnuti, disciplina i kažnjavanje stvaraju strah, a strah stvara neprijateljstvo. To neprijateljstvo ne mora da bude svesno i otvoreno, ali ono, uprkos tome, parališe preduzimljivost i autentičnost osećanja. Opsežne disciplinske mere prema deci su štetne i ometaju normalan psihički razvoj.
* Sloboda ne znači odsustvo pravila. Ovaj vrlo važan princip koji naglašava Nil sastoji se u tome da poštovanje ličnosti mora da bude uzajamno. Nastavnik ne upotrebljava prinudu priotiv deteta, ali ni dete nema pravo da upotrebi prinudu protiv nastavnika. Dete ne može da uznemirava odraslog samo zato što je dete, niti sme koristiti pritisak na jedan od mnogih načina na koji ono to inače ume.
* Tesno povezana sa ovim principom je potreba za stvarnom iskrenošću od strane nastavnika. Autor kaže da, tokom 40 godina rada u Samerhilu, nikad nije slagao neko dete. Ko god bude čitao ovu knjigu, biće uveren da je ta izjava, koja može da zvuči kao hvalisanje, jednostavno istina.

Uvod Aleksandra S. Nila:
U psihologiji ni jedan čovek ne zna suviše. Unutarnje sile ljudskog života još uvek su pretežno skrivene od nas.
Od kada ju je Frojdov genije oživeo, psihologija je daleko dospela, ali ona je još uvek nova nauka koja obale nepoznatog kontinenta tek ucrtava u kratu. Za pedeset godina, psiholozi će se verovatno smeškati zbog našeg današnjeg neznanja.
Od kada sam napustio oberazovanje i počeo da se bavim dečjom psihologijom, morao sam da se pozabavim svakojakom decom - palikućama, lopovima, lažovima, decom koja mokre u krevetu i decom loše naravi. Godine intenzivnog rada na vaspitanju dece uverile su me da srazmerno malo poznajem sile koje motivišu život. Ubeđen sam , međutim, da roditelji koji su morali da se pozabave sopstvenom decom, znaju mnogo manje nego ja. Pošto verujem da teško dete gotovo uvek postaje teško zbog pogrešnog postupanja kod kuće, usuđujem se da se obratim roditeljima. Šta je oblast psihologije? Predlažem reč "lečenje". Ali, koja vrsta "lečenja"? Ja, recimo, ne želim da budem izlečen od svoje navike da biram narandžastu i crnu boju. Niti želim da budem izlečen od pušenja. Ni od uživanja u boci piva. Ni jedan nastavnik nema pravo da "leči" dete od bučnog lupanja u doboš. Jedino lečenje koje treba primenjivati jeste lečenje od nesreće. Teško dete jeste dete koje je nesrećno. Ono je u stanju rata sa samim sobom, pa je otuda i u ratu sa svetom. Težak čovek je u istoj vreći. Ni jedan srećan čovek nikad ne pravi nered na nekom spkupu. Niti zagovara rat, niti linčuje crnca. Ni jedna srećna žena niokad ne zanoveta mužu ili deci. Ni jedan srećan čovek ne ubija i ne krade. Ni jedan srećan poslodavac ne zasterašuje svoje nameštenike. svi zločini, sve mržnje i svi ratovi mogu da se svedu na nesreću. Ova knjiga je pokušaj da se prikaže kako nastaje nesreća, kako ona uništava ljudski život i kako deca mogu da se odgaje da do nesreće uopšte ne dođe. Još više, ova je knjiga priča o jednom mestu, Samerhilu, u kome se leči dežja nesreća i, što je važnije, u kome se deca odgajaju u sreći.

Mirela Abramović - Đorđievski
direktor OŠ "Vuk St. Karadžić"


Putovanja

     Nažalost, živimo u državi gde ljudi mogu trošiti novac uglavnom za neke osnovne potrebe, pa tako i ne mogu sebi pružiti neka zadovoljstva, kao na primer, putovanja. Nije da se kod nas ne putuje, putuje se i te kako. Učenici i studenti uglavnom svoje najlepše godine provedu putujući iz svog mesta u mesto gde im se nalazi škola! Kad dođe vikend, njima je dosta vucaranja po prevozima, pa ostaju kod kuće, dok njihovi vršnjaci na zapadu, preko vikenda skoknu do susedne države. Njima ne predstavlja problem da odu do Londona na čaj, na pivo u Beč ili na neku utakmicu Real Madrida! Mi možemo samo da sanjamo o odlasku na neko zimovanje po Alpima, a da ne spominjem u Britaniju samo zbog čaja ili dobrog koncerta!
     Ali, zašto sanjati o zapadu!? Pa i naše područje je zanimljivo! Većina mladih gleda samo da ode negde preko! Zašto? Samo zbog novca? Pa nije sve u novcu... Naša zemlja ima predivne predele, još lepše nego što ih ima zapad, greota je ne videti zemlju u kojoj živimo. A još veća da živimo u zabludi da je negde drugde bolje! Jeste da se nećemo najbolje provesti ako putujemo državnim prevozom, ali to se može progutati zbog ogromnog poklona koji ćemo dobiti od prirode naše zemlje.      Postoje razne kartice, kao što je ona Euro26, kojom stičemo prava na razne popuste (železnički prevoz, butici, hoteli, restorani,..), pa to treba iskoristiti za provod koji će nam doneti iskreno uživanje i gomilu novih iskustava! Zato, kartu u ruke, i pravac Stara planina!!!

Aleksandra Radonić