Intervju

        Naslovna strana





VLADIMIR KURUČEV, član Izvršnog odbora Skupštine opštine Pančevo zadužen za razvoj sela

KO JE GRAĐANIN DRUGOG REDA?

Poslednji u nizu intervjua sa čelnicima lokalne vlasti obavili smo sa Vladimirom Kuručevim koji je u opštinskoj Vladi zadužen za razvoj sela. Koliko su sela dobila pod vlašću DOS-a u Pančevu i da li su odbornici iz sela bolji zpredstavnici svojih sredina od onih u gradu? Postoje li građani "prvog i drugog reda"?

Mislite li da se dovoljno uradilo po pitanju približavanja sela gradu?

- Približavanje sela gradu je jedan od ciljeva ovog resora, što podrazumeva maksimalno približavanje uslova života ljudi koji žive na selu, uslovima ljudi koji žive u gradu. Mislim da se u poslednje tri godine dosta uradilo na tome, ako nigde drugde, ono bar u finansijskom delu. A što se toga tiče, razlika je od sela do sela, kako je ko iskoristio novac. Ljudi kada iskreno pričaju, kažu da se nikada nije toliko ulagalo u naseljena mesta. Dešava se da se javljaju predstavnici neke gradske mesne zajednice i kažu da su njihovi građani postali građani drugog reda, jer su bolje uređene seoske mesne zajednice. Dokaz za to je vaše mesto, koje je neuporedivo uređenije od Stare mise ili Kudeljarskog nasipa. Time sam vrlo zadovoljan, jer je posao mog resora upravo to. A kada će se totalnao izjednačiti uslovi života na selu i gradu, ne znam, najverovatnije ne skoro, jer smo mi siromašna zemlja. Kod nas moraju da se regulišu dužničko-poverenički odnosi. Velika su dugovanja javnim preduzećima, a to se odražava na realizaciju budžeta. Zaista se trudim da se što više novca odvoji za sela, a to je jako teško, jer sve kolege iz Izvršnog odbora izlaze sa problemima, a novca ima ograničeno.

Šta će se ove godine raditi u cilju smanjenja razlika između sela i grada?

- Jedan od glavnih poslova koje moramo uraditi u cilju približavanja sela gradu jeste izgradnja severne mreže vodovoda. Do kraja mog mandata to sigurno neće biti gotovo, ali nadam se da će uspeti da se završe sve administrativne stvari, od projektovanja pa do dobijanja dozvole za izgradnju. Smatram da je to najosnovnije. Sledeća stvar koja je jako bitna to je putna infrastruktura. U celoj Vojvodini, sa malim izuzetkom severne Bačke, izuzetno su loši putevi. Primer za to je i put kroz vaše selo, a da ne govorimo o delu puta pored deponije. Insistirao sam da se ove godine odvoje sredstva za taj put, nisam uspeo. Samo za popravku tog puta potrebno je preko 19 miliona dinara. Ove godine ćemo završiti deo puta do Omoljice i videću šta može da se uradi za ostalo. Stigao je novi ministar za kapitalne investicije i ponovo ćemo da molimo, već je spremno pismo u kojem piše koliko smo para uložili i da imamo ugovor sa Direkcijom za puteve za odnos 50:50% i mi se stalno pozivamo na taj odnos.

Kao ministar za razvoj sela u gradskoj vladi, da li ste zadovoljni urađenim u naseljenim mestima?

- Globalno sam umereno zadovoljan, jer nisu svi na pravi način iskoristili sredstva. Prošle godine smo imali problem, kasno se krenulo sa radovima, tako da mnogo mesnih zajednica nije uspelo da utroši sve pare, pa smo prebacili ta sredstva na ovu godinu, s tim da se te pare mogu utrošiti samo po planu za 2003. godinu. Starčevo je jedno od retkih sela koje je uspelo da potroši sve pare. Neću da komentarišem da li su te pare pametno utrošene. Kada sam došao na ovo mesto rekao sam da se neću mešati u odluke gde će ko plasirati svoj novac. Ako Starčevci smatraju da treba da urade afaltiranje ulice te i te, ja to prihvatam bez pogovora. Jedino tražim da mi se šalju izveštaji, i to iz razloga što je moja dužnost da izvestim Izvršni odbor, a po potrebi i Skupštinu opštine, gde su utrošena sredstva. Ja sam siguran u jednu stvar, ovaj mandat se polako završava, i onaj koji bude došao posle mene ići će po dobro utrtim stazama. Taj koji bude došao će puno lakše raditi, jer postoje neka odrđena pravila, a i ljudi po mesnim zajednicama su se za ove četiri godine uigrali, i to su sada timovi koji solidno funkcionišu.

Kakav odnos imate sa predstavnicima vlasti u naseljenim mestima?

- Predstavnici vlasti u selima i ja smo saradnici. Oni traže mene kad im nešto treba, ja isto tako. Oni rade onako kako odluče i ja to podržavam. Možemo da se sporimo samo oko toga šta treba raditi, kako treba raditi, neću nikada reći da oni nisu nešto dobro odradili, jer su uradili onako kako su oni najbolje zanli i umeli. Imaju pravo da kažu šta ja nisam radio dobro. Mogu da kažem da će taj odnos biti sve bolji i bolji. To će se videti po onome kako Starčevo napreduje.

Stiče se utisak da su odbornici sa sela aktivniji od odbornika iz grada, kako to komentarišete?

- Imamo dve grupe odbornika, jedni su aktivni drugi su pasivni. Aktivan je jedan broj odbornika sa sela. Tačno se vidi koji su ti odbornici, to su oni koji su angažovani u savetima mesnih zajednica. Oni koji vode priču u svom selu, aktivni su i u Skupštini.

Da li je bilo problema u pravljenju plana budžeta za ovu godinu?

- Što se plana budžeta za ovu godinu tiče, radilo se mnogo mirnije bez puno strasti. Prošle godine sam negodovao zbog nastupa odbornika sa sela, takav način može da iziritira drugu stranu-odbornike iz grada, što se i dogodilo, a to je ono što nam najmanje treba. Ove godine smo imali drugačiju situaciju, ljudi su zanali koliki će biti budžet, da će biti par procenata manji od prošlogodišnjeg. Uspeo sam da se izborim da za kapitalne investicije na selima bude odvojeno 40 miliona, umesto planiranih 30. Budžet za sela se neće mnogo razlikovati od prošlogodišnjeg, ukoliko odbornici usvoje ovakav plan. Što se tiče raspodele sredstava selima, postoje dva načina obračuna, u zavisnosti od broja stanovnika i u zavisnosti od toga koliko svojim prihodima stanovnici učestvuju u punjenju budžeta. Bilo je tu velikih razlika, jer imamo, na primer, veliko selo sa malo zaposlenih, malo selo sa puno zaposlenih. Zato smo se dogovorili da upotrebimo šemu jedan kriterijum plus drugi, pa podeljeno na dva. Uglavnom su svi prihvatili ovu šemu, mada su i ovako neki u minusu, a neki u plusu. Uvek neko bude manje zadovoljan. Mada treba priznati, da je obezbeđen kakav takav, konstantan priliv sredstava, što omogućava planiranje.

Kako komentarišete savetovanje sela, održano u Kačarevu?

- To zakazivanje sastanka u Kačarevu mi je, u najblaže rečno, čudno. Sastanak je zakazan u isto vreme kada se održavala sednica Skupštine opštine Pančevo. Mnogo odbornika sa sela je otišlo na taj sastanak, tako da nismo imali kvorum i morali smo da odložimo sednicu. Mislim da je nekorektno od sazivača, a ujedno nekorektno i od odbornika. Meni je kasnije rečeno da je to bio neformalni sastanak. na kojem su doneti neki zaključci, koji su nesprovodivi zbog momentalno važećih zakona. Na tom savetovanju je potvrđena jedna inicijativa koju sam ja apsolutno podržao, ona je krenula iz Dolova pre godinu-dve dana. Ideja je da se uvede još jedno zaposleno lice u svakoj mesnoj zajednici, koje bi obavljalo poslove oko investicija. Ja sam taj zahtev još odavno prihvatio, međutim pravnici su mi objasnili da je to nemoguće, jer je to posao koordinatora mesnih zajednica. Predložio bih da se podnese zahtev preko odborničke grupe, i da se ta tema uzme u razmatranje stručne službe.

Na tom savetovanju je zaključeno i da resorni član Izvršnog odbora za razvoj sela treba da bude sa sela, šta mislite o tome?

- Jedan od zahteva jeste bio to da ministar za razvoj sela bude sa sela. Ali to je političko pitanje, kada se bira izvršni odbor, odlučuje se o tome. Posle sledećih izbora će biti politički dogovori, onaj za koga će biti većina, taj će zastupati sela. Prvo moramo da vidimo po kom izbornom zakonu će se održati sledeći lokalni izbori. Sve je to neizvesno, da li ćemo kao dosad imati izvršni odbor i resore ili ćemo imati gradonačelnika sa svojim načelnicima i savetnicima. Ko će biti na čelu ovog resora zavisi od političkog dogovora u trenutku formiranja gradske vlade.

Daniela Birak


Lice sa naslovnice "STARČEVAČKIH": VASA PETROVIĆ, frulaš

Kolo vodi Vasa ...

Starčevo nikada nije oskudevalo u umetničkim dušama. Brojni su slikari, tamburaši, igrači, pevači, imamo čak i gajdaša, a eto u spletu nota i jednog pravog - frulaša

Vasa Petrović je rođen 6. januara 1988. godine u Pančevu. Kao vrlo mlad pokazao je interesovanje za narodni instrument frulu, što je ohrabrilo njegove roditelje da ga podrže u namerama. Još dok je išao u zabavište od roditelja je dobio prvi instrument, a samim tim želja za otkrivanjem tajni tog instrumenta je bivala sve veća.
- Još dok sam išao u osnovnu školu, svirao sam na folkloru u Domu kulture a tada sam išao peti razred! Koreograf u domu kulture Zoran Radojčić me je naučio prve tonove a pošto se on bavi amaterski sviranjem a video je talenat u meni , predložio je da stupim u kontakt sa jednim od braće Bajić što je na Zoranovu inicijativu i učinjeno. Braća Bajić me šalju kod proslavljenog srpskog frulaša Bore Dugića koji je potvrdio moj talenat a na njegovu inicijativu dolazim i do prvih profesionalnih instrumenata - kaže Vasa.
Iza dobrog muzičara, frulaša, stoji dug i mukotrpan razvojni put što ni u jednom segmentu nije sputalo našeg Vasu da odustane, jer ispred njega su stojale barijere koje je trebalo ukloniti.
- U Kragujevcu, na festivalu ZLATNA FRULA SRPSKOG BALKANA, koji je održan u organizaciji Bore Dugića desio se i prelomni događaj u mom životu! Upoznao sam Dragana Jovovića - Drvce koji svira na Politehničkoj akademiji u Beogradu a koji je odgovoran za to što me je počeo učiti tehniku sviranja frule. I posle brojnih putovanja sa folklornim ansamblima što u zemlji što po inostranstvu, rodila se želja za učešćima po raznim festivalima, sa kojih sam doneo brojna priznanja i diplome. U Koštunićima za učešće na suvoborskoj smotri dečijih folklornih ansambla, u Iđošu na Saboru frulaša Vojvodine, gde sam stekao pravo da učestvujem na saboru frulaša u Prislonici kod Čačka prošle godine...
I kako to biva, svako ko se bavi muzikom ima i neodoljivu želju da napreduje, kako to stariji muzičari kažu (oni što sviraju sve, od Silvane do Nirvane) muzičar se uči dok je živ! Tako je i Vasa odlučio da konpleks starijih kolega preobrati u svoju korist.
- Ubrzo sam postao član O.K.U.D. "RAD" iz Beograda i član orkestra koji broji dvadeset i tri člana. Svira se po notama i skoro da je na profesionalnom nivou. Sa njima sam dobio mnoga priznanja i desila su se mnoga putovanja po Srbiji i Evropi; Švajcarska, Makedonija, Bugarska... Sa ovim orkestrom dva puta osvajam prvo mesto na festivalu AMATERI SVOME GRADU koji se desio u Beogradu. Vrhunac u svojoj muzičkoj karijeri doživeo sam na generacijskom koncertu u Sava centru 16. decembra 2003. godine u dupke punoj sali što je ostavilo veoma jak utisak na mene. Frula kao instrument je slabo zastupljena u folklornim ansamblima, uprkos tome često gostujem sa drugim ansamblima. Sviram tamo gde me zovu! Za frulu kao instrument ima malo interesovanja. U pančevačkoj opštini ne postoji nijedan frulaš u mom uzrastu. Baveći se ovim umetničkim poslom za slobodne aktivnosti skoro da nemam vremena. Slobodan sam samo subotom i nedeljom i to popodne, retko izlazim a kad se to desi završim u diskoteci u Starčevu ili odem do igraonice na par igrica. Bavim se i sportskim aktivnostima kad za to nađem vremena. Trudim se da organizujem svoje slobodno vreme! Poručio bih Starčevcima da slušaju izvornu narodnu muziku i da istraju u svojim namerama jer trud se nakraju isplati!

G. Milošević


Ćaskanje U "ĐERMU": Marija Dimitrić, slikar

Slobodna umetnička duša

U ovoj rubrici Jordan Filipović, u letargičnom kafanskom ambijentu razgovara sa, po najrazličitijim merilima, interesantnim ličnostima za naše mesto. "Đeram" je relativno nova kafana, ali vrlo pažljivo "izbalansirana" na stari, dobri tamburaško-boemski način. Uz obilan meni i diskretnu lokaciju, ovaj restoran pretenduje da postane "lek za dušu" Starčevaca, ali i svih ostalih ljudi željnih opuštene atmosfere.

* * *

Mart, mesec za nama, nosi mnoge blagorodne asocijacije. Osim, što nagoveštava proleće - bujanje života, slučajno ili namerno, odabran je da u svoje skute primi najnežniji praznik ljudske vrste.
Neko je svojoj majci za 8. mart poklonio prvi dečački crtež ili, neveštom rukom pisanu poruku na kojoj piše - "Mama volim te najviše na svetu", neko najmilijoj osobi skupoceni parfem ili mirišljavi buket, ili najzad, najveće "blago" - strastveni poljubac, a "Starčevačke novine" i ova rubrika svojim čitaocima daruju ekskluzivnu priču sa jednom uspešnom sugrađankom, magistrom likovne umetnosti, pravom "otvorenom" dušom.
Naravno, da "iz prve" pogađate da je reč o našoj "najkvalifikovanijoj" umetnici, (iako ona ni najmanje zbog toga ne leti nebesima) - Mariji Dimitrić.
Maja, rođena je (ah, da!) pre taman toliko vremena da je sada u punoj snazi za najveća dela (još ni trojku nije nadenula)! Pokupila je genetsku (i svaku drugu) podršku od mama Ane i tata Bože, baš kao i njena mlađa sestra Ivana (opširnije o njoj u nekom narednom broju!), profesora likovnog. A u budućnosti planira da stečeno "prosleđuje" svome malenom (i neviđeno radoznalom) dragulju - Anamariji.
Kako je mala Maja počela da stvara?
- Da bi roditelji mogli da odrade poslove moraju da vragolastom devojčurku pronađu što valjaniju zanimaciju, a prvo na pamet padaju papir i olovka. I dok mnogi moji vršnjaci i danas tragaju za pravim identitetom, meni se dečačko "zanimanje" pretvorilo u životni poziv, koji obožavam svim srcem otkada znam za sebe!
I roditelji su "kumovali" njenom izboru. Spadaju u one ljude, koje nazivamo slobodnim umetnicima.
- Tata se bavio karikaturom, crtanjem, mama tapiserijama, puno su čitali, ali ponajviše je motivisala amosfera kojom su me "hranili"! Bili su najbolji saveznici, koji su meni i sestri otklonili i najmanju nedoumicu oko biranja pravog puta za budućnost. U školi sam bila jedno normalno dete, sa primetnim talentom, ali sebe nisam videla kao vunderkinda. Kasnije, mojemogućnosti je zapazio i predvideo svetlu budućnost, dugogodišnji starčevački nastavnik likovnog Vlastimir Madić.
U srednjoj školi je nastavila da napreduje. Bilo je male dileme između arhitekture i slikarstva, ipak tada je već pomišljala i na samu Likovnu akademiju, iako je bila svesna da, pored "maza" sa Dedinja, tu ne igra samo talenat.
- Kada me je prijatelj odveo na Akademiju, ona je za mene bila hram bogova. Mojoj fascinaciji nije bilo kraja, ali ne sedim skrštenih ruku i u ateljeu Čede Kesića, velikog pančevačkog umetnika i likovnog znalca, vršim poslednje pripreme pred prijemni ispit.
Nastupila je bez ikakvog stresa i posrećilo joj se iz prve. San se pretvorio u javu. Upisala je slikarstvo. Ali nije bilo lako te '93-e - ratovi, nemaština, neizvesnost...
- Za mene to nikako nisu izgovori. Ako imaš želje i volje, nema nepremostivih prepreka. Pet godina studija sam završila crtajući na bednim papirima ugljenom, vozeći se isključivo auto-stopom i jedući čvarke i leberke. Imala sam svoj cilj i njemu je bilo sve podređeno. Studije nisu nimalo lake, ima puno crnačkog rada. Često sam, ne uspevajući da realizujem zamišljeno, dospevala u nekakva nekontrolisana stanja, bušila papire, lomila četkice, koje su ionako bile najsmešnije (najčupavije) u klasi. Kasnije mi je jedna razborita profesorka objasnila da je to "ludilo" neka vrsta kreativnog, umetničkog pražnjenja iz kojeg izranjaju velika dela. S druge strane, pomalo me prati neka srećna zvezda. Jednostavno se ne libim da probam i tada obično uspevam.. Ne samo kada su ispiti u pitanju, veći i bilo šta drugo u životu!
Ali kažu samo hrabre sreća prati. '98-e je diplomirala, a već 2000. i magistrirala.
- Pa, obrazovanje imponuje, ali više kao okvir da se ispravnije izrazim, kako u profesionalnom, tako i u krajnje umetničkom pogledu. Može se reći da se osećam kao jedan slobodni umetnik.
Krenule su i izložbe, likovne kolonije i sve lepo što čoveku može da ponudi umetnost.
- Izlagala sam u Novom Sadu, Kovinu, Pančevu i naravno, u mom Starčevu, kome se, kud god bila, uvek sa radošću vraćam. Kritičari su uvek bili pozitivni i naklonjeni, ali oni smatraju da su jedino legitimni. Slikarstvo je jedna mistična i teško procenjiva kategorija - npr. smatram da slika nikad nije do kraja dovršena, da, ja, kao umetnik, samo biram momenat kada ću je prekinuti u razvoju. Ona se uvek menja i posle godinu dana ja na nju gledam kao na posve drugu dimenziju. Ili, ako joj se dogode korekcije, ona može da u potpunosti izgubi identitet. Sve u svemu, najbitnija mi je unutrašnja satisfakcija, koju urađena slika daruje. Što se samih mojih slika tiče, one u sebi imaju ekspresivno-apstraktnu notu, a osnovni i najomiljeniji motiv su mi parovi i mećusobni odnosi koje oni proizvode! Verujem, takođe, da i telepatija ima uticja na moj rad, pogotovo kada se bavim konkretnim situacijama. U savakom slučaju, trudim se da sebe prenesem na platno, jer u meni se sve vrti oko dva elementarna pokretačka činioca: energije i ljubavi. To su vrednosti kojih se slepo pridržavam, kako u radu, tako i u samom životu i posledica toga da tada postajem posve originalna jedinka, mada i dalje ne prestajem da se divim svojim velikim idolima kao što su Pikaso, Šagal, Rubens...
Trenutak sadašnji Maje Dimitrić je sledeći - radi u tri škole kao profesor likovnog (ali i dalje još malo joj fali do punog radnog vremena), odgaja svoje malo četvorogodišnje čedo, čita Grejvsove "Grčke mitove", oduševljena je i Markesom, sluša Vivaldija, ali i Peperse, uređuje sopstveni prostor (čitaj: moleriše), naravno, slika (u potpunoj izolaciji) i najzad, ponekad se i promuva okolo, gde ima nekog dobrog rokenrola, a možete je videti i u galeriji Doma kulture kada su otvaranja izložbi...
- Volim izložbe, volim druženja, ali, ipak, to su samo dobre žurke, što hedonistu poput mene, svakako, čini srećnim. Na mojim je uvek bilo puno hrane i pića, u čemu i sama uživam, jer sam od mame nasledila kuvarski talenat, što smatram punopravnom vrstom umetnosti. Dotle, ponekad, kao u Novom Sadu dešavalo se da, čak, zaboravim kataloge. Ove kod nas su možda malo suviše identične, fali sveže krvi, pomalo i mesta za sedenje.
Na moje opažanje da se sprema otvaranje Kreativnog-kuturnog kluba u Domu kulture, koji bi upražnjavao raznolike sadržaje kulturno-umetničkog karaktera, a gde će moći i udobno da se smesti, vrlo je oduševljeno reagovala.
- To je nešto što upravo nedostaje, ne samo Starčevu, nego i našem društvu u celini i ako to bude zaživelo, u pravom smislu, reči moja podrška i pomoć neće izostati.
Na kraju Maja je uputila i poruku:
- Verujte u sebe i svog Boga i budite optimisti do koske!

Jordan Filipović


Razgovor s povodom - Željko Jovanović, zakupac Velike sale doma kulture

Profesionalno i sa stilom

Šestog juna 2003. godine Upravni odbor Doma kulture u Starčevu je raspisao konkurs za davanje velike sale u zakup, vaša ponuda je prihvaćena?

Željko Gligorin i Željko Jovanović

- Željko Gligorin i ja smo se kao i ostali zainteresovani javili na konkurs i Komisiji predočili ponudu. Ponuda je bila izuzetno dobra, s obzirom da smo i Željko i ja u struci, on je završio Višu hotelijersku, a ja sam apsolvent na istoj. U Stračevu vlada nedoumica oko toga kako smo baš mi prošli na konkursu. Hteo bih da naglasim da ne treba da postoje nedoumice oko toga, jer smo mi dobili zato što je naša ponuda bila najpovoljnija. Komisija i UO su pročitali sve ponude i izneli zaključak da je naša ponuda najpovoljnija.

Kada ste počeli sa radom?

- Uspešno radimo od oktobra meseca prošle godine. Od jula do oktobra postojalo je zakazanih termina koje je Dom kulture morao da ispoštuje. To vreme smo iskoristili za sređivanje papirologije oko registracije agencije za organizovanje proslava i svečanosti, pod nazivom "Maestral".

Prilično glamurozan naziv, da li vaše usluge opravdavaju zvučnost imena?

- Agencija se tako zove, jer smo Željko i ja bili na specijalizaciji u jednom ekskluzivnom hotelu na crnogorskom primorju, koji nosi to ime. To je nešto što je zajedničko Željku i meni, obojica smo bili tamo, i odatle nosimo prelepe uspomene. Što se ponuda naše agencije tiče, mi nudimo nešto što nije uobičajeno za ostale sale za svečanosti. Do sada su ljudi za odrđenu sumu novca iznajmljivali samu salu, a za ostale stvari su morali da se sami pobrinu. A sada pored dekoracije sale, mi nudimo korišćenje hladnjače, jednoobrazni inventar, staklene čaše, escajg, dajemo konobare, kuvara, i pomoćne radnike u kuhinji. Do sada je pranje stolnjaka i čišćenje sale bilo zakupčeva obaveza, a sada to mi radimo. Imamo našeg forografa, koji daje odrđen broj fotografija i videokasetu mladencima i vojnicima. U cenu ulaze i trubači, koji su ne izbežni na većini proslava.

Šta ako neko dođe sa specijalnim prohtevima, hoće drugačije stolnjake ili cvetne aranžmane od takvog i takvog cveća?

- Sve ovo što sam nabrijao ulazi u jednu fiksnu, vrlo pristupačnu cenu. Ostale usluge koje bismo pružili izlaze iz tog okvira. Možemo zadovoljiti sve specijalne prohteve, ali se to dodatno plaća. Ukoliko neko želi i ima novca, mi možemo praviti i gala dekoraciju. Oko svega se možemo dogovoriti.

Kako ljudi reaguju na promenu po pitanju iznajmljivanja sale u Domu kulture?

- Mnogo ljudi je imalo prilike da prisustvuje svečanostima i rekao bih da je reakcija dobra i da ljudi pozdravljaju promenu. Mi nailazimo na problem kod nekih ljudi, jer insistiramo na našem osoblju, našim konobarima, kuvaru i sl. To nije nikakav hir, već smo mi kao agencija, dužni da imamo osoblje sa urednim sanitarnim knjižicama i naravno jedan zadovoljavajući tempo rada. Naravno, moram da istaknem, da insistiramo da zakupci imaju u kihinji svog čoveka koji nadgleda posao. Veoma nam je važno da sve bute fer i da ne dođe do neprijatnih situacija. Što se prostorije za pokleone tiče, postoji samo jedan jedini ključ, koji mi dajemo zakupcu. Mi potencijalne mušterije povezujemo sa ljudima koji su već radili sa nama, u cilju da čuju kako su oni zadovoljni sa našim uslugama. U svakom slučaju, stvari se menjaju, mora se prihvatiti činjenica da živimo u 21. veku.

Imate li nekih planova za poboljšavanje usluga agencije?

- Naravno, želimo da unapredimo našu delatnost i da poboljšamo uslove. Za sada nema mogućnosti za pripremanje celog menija, jer je to sala Doma kulture, koja ima i druge namene, ali svakako da bi to bilo dobro. Nikada se ne zna. možda će se stvoriti uslovi i za to. Trenutno nam je prioritetna klimatizacija prostora.

Imaš li još nešto da dodaš?

- Hteo bih da iskoristim priliku da, u ime agencije, svim mladićima kojima smo ovog meseca organizovali ispraćaj u vojsku Srbije i Crne gore, poželim kratke dane, i svim mladencima srećan brak i mnogo dece.

D. Birak